Nakon još jednog u nizu uspjeha koje je ostvarila kao mentorica, ovaj put učenice Irene Bunčić koja je na natjecanju u sklopu konferencije AEHT osvojila zlatnu medalju, Ružica Šošić je u razgovoru za naš portal iskreno progovorila o glavnim problemima hrvatskog slastičarstva.
Na našem smo portalu nedavno pisali o velikom uspjehu mlade vinkovačke učenice Irene Bunčić koja je na natjecanju u sklopu konferencije AEHT osvojila zlatnu medalju. Taj je uspjeh ostvarila pod mentorstvom Ružice Šošić, profesorice iz vinkovačke Srednje strukovne škole, koja je dosada sudjelovala u brojnim osvajanjima medalja s učenicima. Osim toga, pridnonijela je i uspjehu Sandre Jadek koja je na nedavno održanom Svtskom kupu u Luksemburgu osvojila brončanu medalju za slastičarsko umijeće.
Iskoristili smo te izvanredne rezultate kao povod za razgovor s Ružicom koja nam je otvoreno pričala o glavnim problemima hrvatskog slastičarstva, o neprilagođenom srednjoškolskom programu, o neadekvatnim uvjetima za praksu, o nedovoljnom priznavanju uspjeha hrvatskih slastičara… No, da ipak nije sve tako sivo dokazala nam je pričajući o svojim dosadašnjim uspjesima koje je ostvarila sa svojim učenicima, kao i o tomu što je to što je i dalje motivira da svom poslu pristupa jednako zaneseno kao i kad je tek počela. Što moramo promijeniti, a na što moramo biti posebno ponosni, saznajte u nastavku teksta.
U ime redakcije Slatkopedije, od srca vam čestitam na uspjehu koji ste kao mentorica Irene Bunčić ostvarili na natjecanju u sklopu konferencije AEHT. Sad, nakon što je prošlo neko vrijeme, kako ocjenjujete ovaj uspjeh i njegovo značenje za Vinkovce, ali i Hrvatsku?
Hvala vam lijepa na iskrenim čestitkama! Ovaj uspjeh je zaista veliki uspjeh za našu školu i Hrvatsku svakako, tim više što dolazimo iz Slavonije koja je zapostavljena u svakom pogledu jer svaki puta na ovom velikom natjecanju učenika kad kažemo da smo iz Hrvatske automatski nas smještaju na obalu. Nažalost, moram reći da se ovakvi uspjesi uopće ne prepoznaju niti im se daje na važnosti, a o nekakvim nagradama učenicima koji su to postigli nećemo ni govoriti jer jedino što dobiju je medalja koju osvoje i veliko zadovoljstvo, sreća i ponos postignutim uspjehom. Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih dodjeljuje samo priznanja za osvojena prva tri mjesta na međunarodnim natjecanjima u strukovnim disciplinama. Sve se svede na nekoliko dana pojavljivanja u lokalnim medijima. Iduće godine ispočetka, traženje sponzora koji će nam pomoći da odemo jer su kotizacije za natjecanje, smještaj i troškovi puta dosta veliki. Tu nam jedino pomognu Upravni odjel za obrazovanje Vukovarsko srijemske županije, grad Vinkovci i ove godine Obrtnička komora Vinkovci, ostale troškove snosi škola.
Sami ste u kratkom komentaru naveli da ovo nije prvi uspjeh koji ste zajedno s vašim učenicima dosad ostvarili. Možete li nam navesti koji su najveći uspjesi koje ste tijekom svoje karijere ostvarili sa svojim učenicima?
Uspjeha je bilo mnogo jer redovito sudjelujemo na raznim natjecanjima slastičara učenika, od regionalnog i državnog natjecanja Gastro kojeg organizira ASOO do Zlatnog oraha u Orahovici, Kamilija kupu, kupovima Kuharskog saveza i drugim. Kad god možemo ići pripremam učenike i natječemo se jer to nije samo natjecanje već i učenje i razmjena iskustava jer na taj način možemo vidjeti gdje smo u odnosu na ostale i u kojem pravcu se trebamo dalje razvijati.
Svakako su mi najveći uspjesi na međunarodnim natjecanjima AEHT-e jer se tu natječu učenici iz preko 30 europskih zemalja iste struke. Prvu medalju, srebrnu je osvojila tada učenica Ksenija Sabo u Italiji studeni 2013., a natjecala se s učenicom iz Švedske na temu figurica od marcipana.
Sljedeće godine 2014. osvajamo prvu zlatnu medalju u Beogradu. Klara Drvenkar je briljirala s učenicom iz Italije. Pripremala se za tri različite moguće teme jer se prije natjecanja izvlačila tema koja će se raditi. Radile su čokoladni desert.
Godine 2015. ponovo u Italiji učenica Valentina Grbavica s učenicom iz Austrije osvaja brončanu medalju sa sladoledom.
Nakon pauze od dvije godine ove godine smo ponovo zablistali i dat ćemo sve od sebe da nastavimo niz. Želim još reći da učenice pripremam tako da same mogu odraditi cijelo natjecanje u zadanom vremenu tj. u dva sata jer na žalost ima mentora koji na natjecanje dovode potpuno nepripremljene učenike i ako dobijete takvog učenika za partnera imate problem. Irena Bunčić je ove godine dobila učenika iz Nizozemske koji je bio pripremljen kao i ona što je rezultiralo zlatnom medaljom.
U razgovoru za naš portal Sandra Jadek nam je otkrila da ste i njoj pomogli u pripremama za svjetsko natjecanje u Luksemburgu. Kako je bilo surađivati s njom u pripremama za ovo veliko natjecanje i kako ocjenjujete njezin uspjeh?
Sandru Jadek poznajem od prvog Zlatnog oraha u Orahovici 2013., a naša suradnja i prijateljstvo je krenulo prije tri godine kad sam Sandru pozvala da bude član Prosudbenog povjerenstva na regionalnom Gastro natjecanju učenika slastičara u Vinkovcima. Sandra je izrazito vrijedna, skromna, pozitivna i osoba puna energije, uvijek spremna za akciju. Živi slastičarstvo i ne boji se izazova. Najviše sam joj pomogla oko definiranja receptura tj. spajanja okusa, kombiniranja domaćih izvornih namirnica u prekrasne okuse u modernim desertima. Ne mogu vam opisati koliko sam sretna i ponosna zbog njezinog uspjeha i sigurna sam da je tehnički i izgledom bilo puno boljih deserata od njezinog, ali medalju su joj donijeli upravo okusi Slavonije, što znači da imamo veliku prednost koje kao struka nismo svjesni, ne znamo ju iskoristiti, plasirati i prodati.
Mislite li da se u Hrvatskoj prepoznaje vrijednost i važnost uspjeha koje hrvatski slastičari ostvaruju na europskoj i svjetskoj razini?
Ne, uopće se ne prepoznaju vrijednost i važnost ovakvih uspjeha kako sam gore i opisala slučaj s našim učenicima. Ne mogu ne istaknuti da smo se proljetos jako borili da Slastičarstvo kao natjecateljska disciplina na Gastru, državnom natjecanju strukovnih učenika sektora Turizam i ugostiteljstvo, opstane. Naime, od ove jeseni natjecanja imaju potpuno novu koncepciju po uzoru na Euroskills, a na Euroskillsu nema natjecanja za slastičare pa onda ne treba ni nama! Za sada smo bitku dobili. Toliko o prepoznavanju vrijednosti i važnosti uspjeha hrvatskih slastičara!
Iza vas je bogato iskustvo rada u srednjoškolskom obrazovanju budućih slastičara. Što biste istaknuli kao najveće prednosti svog posla i što je to što vas i dalje motivira za rad?
Prednost ovog posla je rad s mladim ljudima i ne može se opisati zadovoljstvo rada s učenicama (do sada nisam imala niti jednog upisanog učenika) koje žele nova znanja, pitaju i trude se i kad vidim da usvajaju preneseno. Radim ono što volim. Motivira me ljubav prema slastičarstvu i izazovi koje nosi svaka školska godina, svaki učenik i svako natjecanje, mogućnost utjecanja za promjenu na bolje i više.
A koje su najveće mane?
Kao najveće mane su male kvote za upis slastičara i nedostatak kvalitetnih učenika tj. učenika kojima je slastičarstvo prvi izbor upisa u srednju školu, a ne samo jedina preostala mogućnost, nedostatak obrtničkih radionica ili drugih poslovnih objekata za kvalitetnu praktičnu nastavu.
Kad je u pitanju organizacija srednjoškolskog obrazovanja za slastičare – mislite li da je program dobro napravljen i uspiju li učenici tijekom srednjoškolskog obrazovanja steći dovoljno znanja za odlazak na tržište rada?
Program definitivno nije dobro napravljen i prilagođavam ga kako smatram da je najbolje. Godine 1981. u Ljubljani je izdan udžbenik Petera Andloviča “Slastice” koji u Hrvatsku dolazi 1984. po kojem još uvijek radimo. Nemamo udžbenik koji bi obuhvatio i popratio sve što treba. To sve govori! Sva strukovna zanimanja, pa tako i slastičarstvo, su vezani za gospodarstvo. Razvijeno gospodarstvo je vjetar u krila svim strukovnim zanimanjima, a svjedoci smo da kod nas nije tako. Dobro srednjoškolsko obrazovanje velikim dijelom ovisi o tvrtkama u kojima učenici odrađuju praksu. U školi dobiju osnove slastičarstva, upoznaju se sa svim osnovnim pojmovima, upoznaju namirnice, upoznaju principe izrade pojedinih vrsta tijesta, biskvitnih smjesa, krema, glazura i ostalih stvari bitnih u slastičarstvu, ali bez praktičnog rada svega naučenog u školi nemoguće je steći dovoljno znanja za odlazak na tržište rada odmah nakon srednje škole.
Na čemu bi se trebalo poraditi kako bi se poboljšalo obrazovanje slastičara u Hrvatskoj?
Trebalo bi prilagoditi program obrazovanja za slastičare vremenu u kojem živimo prateći zahtjeve tržišta jer kao i sve drugo i slastičarstvo je podložno promjenama i trendovima, ali svakako zadržati osnove. Svakim danom se otkrivaju nove tehnologije i načini izrade i posluživanja slastica. Svakako nam treba vertikala u obrazovanju nakon srednje škole jer se u Hrvatskoj završeni slastičari nemaju gdje upisati kako bi nastavili svoje obrazovanje u struci osim ako si sami ne plate jako skupe tečajeve koji su profilirani samo za uska područja. Vrlo mali broj mladih ljudi si može to priuštiti. Gotovo sve države u okruženju imaju kulinarske akademije gdje mladi ljudi mogu proširiti postojeća i dobiti nova znanja i steći više vještina u svojoj struci, a Hrvatska nema.
Kako općenito ocjenjujete stanje u hrvatskom slastičarstvu?
Jednom riječju – konfuzno! S jedne strane kao turistička zemlja imamo veliki deficit slastičara na tržištu rada, s druge strane imamo loš sustav obrazovanja slastičara bez mogućnosti daljnjeg formalnog obrazovanja i usavršavanja u struci. Posjedujemo ogromnu slatku baštinu, proizvodimo vrhunske namirnice za izradu slastica. Kada bismo pomirili i posložili sve apsurde i nelogičnosti bili bi velesila u slastičarstvu.
Mislite li da je slastičarstvo u Hrvatskoj na svjetskoj razini ili bismo morali još raditi na razvoju slastičarstva?
Unatoč pojedinim slastičarima koji su donijeli i donose dašak svjetskog slastičarstva u Hrvatsku, naše slastičarstvo je daleko od svjetske razine i tu treba jako puno raditi da bi se to postiglo.
Kad je u pitanju ponuda koja je dostupna u našim slastičarnicama, mislite li da bi naši slastičari trebali u svojim objektima promovirati hrvatske slastice ili sve raznolikija ponuda stranih slastica obogaćuje našu ponudu?
Raznolika ponuda stranih slastica svakako obogaćuju ponudu, ali ona nikad ne bi trebala biti ispred palete hrvatskih slastica pripremljenih od izvornih hrvatskih namirnica koje mogu biti tradicionalne ili prezentirane na moderan način.
A kada je u pitanju zaštita hrvatskih tradicionalnih slastica, radi li se na tomu dovoljno i što bi se još trebalo poduzeti kako bismo osvijestili koliko bogatu slatku baštinu imamo i kako bismo sačuvali naše slastice od zaborava?
Ovo pitanje je moja bolna točka. Meni se čini da se uopće ništa ne radi po tom pitanju i zaista ne znam na koji način osvijestiti ljude koji mogu utjecati na to da se shvati što imamo i što možemo izgubiti ako to ne zaštitimo. Mi kao škola ne možemo pokrenuti postupak zaštite ničega i zbog toga smo se u nekoliko navrata prijavljivali na projekte koje je raspisivalo Ministarstvo turizma Hrvatske s prijedlogom kako zaštiti salenjak tj. kako bi zaštita salenjaka kao autohtone slavonske slastice utjecala na porast prihoda kada bi ju ugostiteljski objekti uvrstili u redovitu ponudu. Naravno da nismo bili prepoznati. Zaista posjedujemo veliko bogatstvo i nemam recept za shvaćanje toga i poduzimanja nečega po tom pitanju.
Smatrate li da slastičari i slastičarstvo trebaju biti promovirani i u medijima i posvećuje li dovoljna medijska pažnja ovim slatkim zanimanjima?
U medijima treba biti promovirano profesionalno slastičarstvo. Slastičarstvo u kojem se vide svi zahtjevi struke, a ne samo atraktivni dijelovi. Nemam ništa protiv amaterskog slastičarstva jer svaka promocija je dobra (mislim na 3,2,1 peci i ostale emisije toga tipa), ali mi se ponekad čini da široka publika stječe krivi dojam što je to u stvari slastičarstvo. Česti odgovor učenika prvog razreda slastičara na pitanje zašto su se opredijelili za to zanimanje je zato što žele praviti slastice kao na Master chefu ili kao onaj iz emisije 3,2,1, peci, a nemaju pojma što je to zapravo.
I za kraj, što biste poručili osmašima koji možda razmišljaju o upisu u srednju školu za slastičare?
Ako razmišljaju o tome neka se prije konačne odluke dobro raspitaju kakav program imaju, koliko sati prakse ih čeka i gdje, što će sve moći naučiti u tri godine školovanja i ako ih to ne uplaši neka izazov prihvate s obje ruke i jako čvrsto jer će krenuti na nevjerojatno putovanje. Slastičar je prekrasno zanimanje koje nema granica, u kojem se može učiti i razvijati cijeli život i jako puno dati drugima oko sebe.đ
Fotografije: Ružica Šošić
