Iz susjedne Srbije u goste nam je došao jedan od najpoznatijih dekoratera torti s ovih prostora, Vasilije Vasiljević iz beogradske Naše male zavrzlame, koji nam je među ostalim otkrio da od hrvatski kolega osobito cijeni Loritu Klarić.
U Našoj maloj zavrzlami u Beogradu svaki se dan stvaraju prava mala umjetnička djela na tortama. Autor tih savršeno dekoriranih torti je Vasilije Vasiljević, koji je prije šest godina s prijateljem krenuo u ovu poslovnu priču. Ipak, nisu odmah pronašli svoj put, već su dvije godine imali kafić/slastičarnicu, a onda su shvatili da žele imati svoj umjetnički studio u kojem će stvarati prave slatke umjetnosti.
Njihove torte nisu poznate samo u Beogradu i Srbiji, već i u susjednim zemljama, među kojima je i Hrvatska, u kojoj Vasilije često održava radionice dekoriranja torti. Osim toga, ostvarili su i uspjeh na američkom tržištu jer su njihove torte uvrštene u časopis American Cake Decorating.
S Vasilijem smo razgovarali o razvoju njihovog posla, stanju u dekoriranju torti u Srbiji te njegovim čestim gostovanjima u Hrvatskoj.
Kako je krenula priča s Našom malom zavrzlamom – kad je krenulo, tko je pokrenuo, odakle uopće ideja?
Priča se počela razvijati prije mnogo godina, kada smo prijatelj i ja došli na ideju otvoriti kafić/slastičarnicu. On je uvijek htio imati kafić, a ja slastičarnicu pa smo se tako udružili i godinama istraživali tržište, mjerkali lokale, skupljali informacije dok se nisu složile sve kockice i konačno prije šest godina otvorili Zavrzlamu. Sjećam se, bio je to veliki pothvat za dvojicu neiskusnih ugostitelja.
Koliko je prilikom samog pokretanja bilo teško zauzeti svoj položaj na tržištu? Jeste li u to vrijeme uopće imali neku konkurenciju u Beogradu ili ste bili prvi u tomu? Kako je reagiralo tržište na vas?
Pa kao i u svakom početku bilo je veoma teško. Kao što rekoh, nismo isprva krenuli s posebno dekoriranim tortama nego kao kafić/slastičarnica. Bili smo jedni od stotine u velikom gradu i nitko nije znao za nas. Ja sam bio petnaestak godina u poslu prije toga, ali nikada pod svojim imenom već uvijek kao dio neke slastičarnice tako da je bilo baš teško probiti se kao ”no name” u milijunskom gradu. Tek nakon dvije godine, kada smo shvatili da naša priča s ugostiteljstvom ne ide onako kako smo mi željeli, zatvaramo kafić i tek tada zapravo Zavrzlama počinje sličiti na ono čemu smo težili od početka – umjetnički studio s unikatnim tortama i kolačima.
U ponudi imate rođendanske torte i svadbene torte – koje vam je draže ili zahtjevnije pripremati?
Svakako su to svadbene torte – i zahtjevnije i draže u isto vrijeme, ali svakako i najzanimljivije. Na dječjim tortama teško uspijevate ubaciti neke nove tehnike, a i klincima je teže prodati neku novu foru jer sve što ne sliči na original kod njih ne prolazi baš tako lako.
Sjećate li se neke torte koja vam je predstavljala osobiti izazov i po čemu je ona posebna? Ili možda neke koja je predstavljala prekretnicu u vašoj karijeri, koja vas je proslavila?
Mnogo je torti koje su mi predstavljale izazov i svakodnevno se susrećem s novima, tako da je teško izdvojiti jednu koja mi je bila favorit. Volim izazove i svaki dan se trudim napraviti bar jednu novu stvar kako bih taj dan smatrao ispunjenim.
Svaka vaša torta je pravo malo umjetničko djelo – koliko je u prosjeku vremena potrebno za dekoraciju jedne torte? Postoji li neka torta koja je oborila sve rekorde po tomu koliko ste joj sati posvetili?
Za tortu na kojoj prvi put isprobavam neku novu tehniku uvijek treba mnogo više vremena nego za bilo koju sljedeću. Te prve torte svakako probijaju vremenske norme potrebne za dekoraciju neke torte. U prosjeku sat-dva je potrebno za dekoraciju neke ne baš pretjerano zahtjevne torte, a za svadbene torte i po nekoliko sati.
Odakle crpite inspiraciju za dekoracije?
Doslovno sa svih strana. Iz arhitekture, mode, umjetnosti, tekstura iz prirode… mnogo je inspiracija, a tako malo vremena da bi se sve to isprobalo na tortama.
Koje tehnike najčešće koristite prilikom dekoriranja torti?
Kist je definitivno nešto što ne ispuštam iz ruke i svakoj se torti trudim dati tu umjetničku notu kistom.
S kojim namirnicama najviše volite raditi? Postoji li neka koju izbjegavate i s kojom uopće ne volite raditi?
Volim fondan i torte uglavnom dekoriram njim tako da mi je to osnovna namirnica s kojom ujedno radim. Ne volim šlag, vrhnja i te lagane materijale pa njih baš i izbjegavam.
Vaš je rad prihvaćen i cijenjen i izvan granica Srbije. Tako su među ostalim vaše torte uvrštene u američki časopis za dekoriranje torti (American Cake Decorating). Kako je došlo do te suradnje i koliko vam ona znači?
Svaka suradnja s inozemnim časopisima znači, posebno za nas pionire s ovih prostora koji se trudimo ući u vrh rame uz rame sa svjetskim slastičarima i dekoraterima. Prije ACD magazina sam objavljivao i nekoliko tutorijala u engleskom Cake Masters magazinu, tako da mi je zapravo taj magazin bio i neka odskočna daska u inozemne vode.
U Srbiji i okolnim zemljama održavate radionice dekoriranja torti. Kakav je interes i odaziv na radionice? Ima li među polaznicima pravih talenata za dekoriranje?
Velik je interes, neočekivano zapravo, jer kad sam počinjao s radionicama nisam ni sanjao da će biti toliko zainteresiranih. Stalno imam upite za nove radionice i nove tehnike tako da je pohvalno među ljudima iz našeg svijeta slastica da žele napredovati u svom poslu jer čini mi se da smo se mi tijekom prethodnih godina malo uspavali po tom pitanju.
Čest ste gost i u Hrvatskoj. Pretpostavljam da pratite stanje u našem slastičarstvu. Imate li možda među hrvatskim slastičarima nekoga koga posebno cijenite? Čije su torte po vašem mišljenju najbolje dekorirane?
Da, čest sam gost po Hrvatskoj i to me svakako raduje jer stalno upoznajete divne ljude iz vaše branše, družite se s njima i razmjenjujete iskustva. Puno je talentiranih, u Hrvatskoj svakako mogu izdvojiti moju veliku prijateljicu Loritu Klarić koja je zapravo i glavni krivac za moje uspjehe s radionicama jer je upravo ona organizator mojih radionica u Zagrebu. Nisam pristran, ali njene torte su posebne i to se vidi na njima. Volim s njom pričati o tehnikama na tortama jer imamo potpuno drugačiji pristup dekoraciji i uvijek me raduje čuti neke druge načine dolaženja do krajnjeg cilja.
Kakvo je stanje u Srbiji kad je u pitanju razvoj slastičarstva, a osobito dekoriranje torti – je li područje dekoriranja torti dovoljno razvijeno i što je potrebno napraviti za poboljšanje stanja?
U samom pitanju ste djelomično i odgovorili na njega jer čim je potrebno poboljšanje stanja, znači da problema ima. Problemi u Srbiji su prvenstveno s nabavkom kvalitetnih materijala… alata, fondana, boja… kod nas se do toga dolazi težim putem. Problem je i što nemamo ni jedan časopis namijenjen dekoriranju torti i slično pa tako i sami kupci nisu upućeni u nove tehnike dekoriranja i trendove.
Prilikom gostovanja na našem portalu, Svetlana Marković nam je rekla da joj je želja otvoriti Akademiju za dekoratere slastica. Što vi mislite – ima li u Srbiji potencijala za takvu ideju?
Vjerojatno ima i vjerojatno bi ta ideja uspjela samo što je to jedna potpuno druga strana ovog posla kojoj bi se trebalo posvetiti stopostotno da bi i uspjela.
Kad se uopće pojavila vaša ljubav prema slastičarstvu i naročito dekoriranju slastica? Gdje ste stekli formalno obrazovanje?
Ljubav se javila od malih nogu. Mama je vrsna kuharica i kao najmlađi član obitelji bio sam prisiljen pomagati u kuhinji pa se tako polako i rađala ta ljubav. Jednom prilikom je sebi kupila knjigu o dekoraciji torti ni ne sluteći da će upravo ta knjiga odrediti daljnji tijek nečijeg života. Tada je zapravo počelo moje ozbiljnije zanimanje za ovu branšu, a imao sam samo devet godina. Nakon završene srednje škole, s 18 godina donio sam odluku da je ovo posao kojim se definitivno želim baviti te dolazim u Beograd gdje u narednim godinama učim slastičarski zanat od čuvenih beogradskih slastičara.
Sjećate li se prve slastice koju ste dekorirali – kako je izgledala, koliko ste vremena potrošili na dekoraciju i na kraju, kako je bila prihvaćena?
Prve torte sam dekorirao kad sam imao 12-13 godina. Imao sam malu dresir vrećicu s nastavcima i tada sam dekorirao svoje prve torte. Mama nije nikad bila dobra u dekoracijama i uvijek je mene puštala da ukrasim torte koje je ona pravila. Svidjelo mi se to… pokazalo se kasnije.
U slastičarstvu ste već dvadesetak godina – jeste li ikad osjetili neko zasićenje, poželjeli napustiti ovo zanimanje?
Ja volim ovaj posao. On me ispunjava. Volim ga i kad jedva stojim na nogama noću poslije bezbroj sati provedenih za istim stolom. Volim taj adrenalin koji daje ovaj posao. Zasićenje nastaje onda kada satima odgovarate na poruke, mailove, kada vas sto puta dnevno prekine telefonski poziv i kada vas izbezumi gužva u gradu i panika hoće li sve stići na vrijeme i još mnogo takvih stvari koje vam otimaju energiju. Ali ipak, na kraju, kada vidite te prezadovoljne ljude, kada dobijete hvalospjeve za vaš rad i kada vam čestitaju na tome… tada brzo zaboravite sve one prethodne sate umora i stresa.
I za kraj, što biste poručili onima koji i sami razmišljaju da postanu dio čarobnog svijeta dekoriranja slastica – koji su vaši glavni savjeti?
Glavni savjet bi bio originalnost i unikatnost. Samo tako će opstati i biti prepoznatljivi. Kvaliteta namirnica koje koriste je također jako bitna. Sve to u paketu može ih dovesti do uspjeha u poslu ili naprotiv – mogu ostati isti u moru sebi sličnih.
Fotografije: Naša mala zavrzlama
