Slastičarski put Suzane Kvesić već je od samih svojih početaka zanimljiv – kako je djevojčica koja je sa šest godina napravila svoj prvi kolač završila kao inženjerka elektrotehnike, a zatim svoju sreću ipak našla u slastičarstvu, saznajte u nastavku teksta.
Jedna od najpoznatijih hrvatskih mladih slastičarki, Suzana Kvesić, svoju je slatku karijeru izgradila tek nakon što je napustila jednu potpuno drugačiju. Naime, prije nego što je počela stvarati slatke kreacije na tanjuru, Suzana je kao inženjerka elektrotehnike radila u jednoj firmi. Međutim, ljubav prema slasticama koja je u njoj tinjala još od malih nogu, kada je sa samo 6 ili 7 godina ispekla svoj prvi kolač, natjerala ju je da prođe proces prekvalifikacije za slastičara i svoj sreću ipak potraži u kuhinji.
Od polaznice prekvalifikacije u međuvremenu je došla do predavačice, a na njezinu izgradnju u profesionalnom smislu utjecao je i rad s velikim hrvatskim i stranim slastičarima.
Kako joj je obitelj reagirala kad im je rekla da ostavlja siguran posao kako bi zaplovila slastičarskim vodama, koji su, po njezinom mišljenju, osnovni problemi hrvatskog slastičarstva i hoćemo li uskoro u njezinoj slastičarnici uživati uz kavu i kolače, otkrila je u razgovoru za naš portal.
Moramo započeti pitanjem – kako se inženjerka elektrotehnike našla u svijetu slastica?
Da, to je uvijek svima jako zanimljivo. Zapravo slastičarstvo je oduvijek bila moja velika ljubav. Još kao mala djevojčica govorila sam kako ću jednog dana biti slastičarka. Ali kako to obično u životu bude i kako nas putovi često odvedu u drugom smjeru tako sam ja, kao odlična učenica, odlučila upisati srednju elektrotehničku školu, a kasnije i elektrotehnički faks. Sve se tada činilo kao logičan slijed, a elektrotehnika, budući da zahtjeva preciznost, inovativnost, kreativnost mi se učinila zanimljivim zanimanjem… Sad kad malo bolje razmislim znam da sve to opisuje i dobrog slastičara.
Koliko je bilo teško donijeti odluku da ipak elektrotehnika nije vaš životni poziv? Jeste li bili nesigurni kada ste krenuli u slastičarske vode?
U tom periodu u mom su se životu desile raznorazne situacije uz pomoć kojih sam shvatila da život prebrzo prolazi i da ga mi nekako preolako shvaćamo. Elektrotehnika nije bila nešto o čemu sam ja maštala i posao u struci za mene nije bio sreća i nije me ispunjavao, zbog toga sam odlučila raditi ono što zaista volim i uživati u životu tako da nisam ni razmišljala da li je to ispravno ili ne jer sam odlučila slijediti svoj san.
Vas u slastičarstvo nije „gurnula“ nemogućnost pronalaska posla jer ste vi u to vrijeme imali sigurni posao. Kako su reagirali vaši roditelji i vaši najbliži kad ste im otkrili svoje planove?
Tako je, ostavila sam stalni posao i sigurna primanja i odlučila biti slastičarka.
Svi su bili jako iznenađeni i s dosta čuđenja me pitali jesam li sigurna da to zaista i želim…. Međutim,s vremenom su vidjeli da sam ja pronašla svoj put i sreću i sada imam njihovu podršku.
Kako je izgledao proces prekvalifikacije za slastičara? Koliko dugo je trajao i kako biste ga ocijenili? Koja su možda ključna znanja koja ste stekli u procesu prekvalifikacije?
Prekvalifikacija za slastičara je zapravo bila odskočna daska koja mi je pomogla da lakše uđem u profesionalne slastičarske vode. Međutim, za moju karijeru i stjecanje slastičarskih vještina ključno je bilo što sam zanat učila od vrhunskih hrvatskih, ali i svjetskih kuhara i slastičara koji su me naučili raznoraznim tehnikama i metodama u slastičarstvu. To mi je pomoglo u vlastitoj izgradnji i daljnjoj karijeri.
Je li vam nakon završene prekvalifikacije za slastičara bilo teško pronaći posao ili s tim niste imali problema?
Zapravo sam posao slastičara počela raditi i prije završetka prekvalifikacije. Činjenica je da su slastičari u Hrvatskoj traženi i ako to stvarno volite i želite raditi, mnogi poslodavci će vam pružiti priliku da se i pokažete.
Zašto volite slastičarstvo? Što je to što vas svaki dan tjera da uđete u kuhinju i stvarate slatke kreacije?
Kad mi postave ovakvo pitanje prvo što mi uvijek prođe kroz glavu je osmijeh, sjaj u očima i veselje djece kada ugledaju svoju tortu s omiljenim junakom iz crtića, oduševljenja gosta koji je jeo najbolji kolač u životu ili kad vam kažu da ih je okus vašeg kolača vratio u djetinjstvo. Zapravo, kako ljudima objasniti da ste jučer do dva sata u noći radili tortu kako bi izgledala točno onako kako ju je ekipa osmislila za iznenađenje, a već danas u šest ujutro izrađujete nove deserte da bi i svi ostali vaši gosti uživali u najboljim slasticama.
Teško je riječima opisati osjećaj koji me svaki dan motivira i tjera da uđem u kuhinju i stvaram nove kreacije jer ja slastičarstvo živim.
Što mislite, cijeni li se slastičarstvo u Hrvatskoj? Jesu li ljudi svjesni koliko se truda i rada krije iza krajnjeg proizvoda koji oni dobiju na tanjur – iza slastice?
Svaki radnik koji kvalitetno radi svoj posao je potreban svojoj struci i samim time cijenjen.
Međutim, smatram da ljudi u Hrvatskoj još uvijek nisu svjesni koliko je truda potrebno uložiti da bi jedan desert zadovoljio kriterije mnogih gostiju i da u krajnjem slučaju oni uživali u njemu ili koliko je vremena potrebno da se izradi i dekorira torta po traženim željama.
U svakom slučaju, vjerujem, da se situacija mijenja i da svakim danom raste svijest ljudi o tomu koliko je energije, truda i znanja potrebno da bi se izradila određena slastica.
Mislite li da je slastičarstvo dovoljno zastupljeno u medijima i prikazuje li se ono na pravi način? Koliko, po vašem mišljenju, mediji utječu na stanje u slastičarstvu u Hrvatskoj?
Slastičarstvo je definitivno, zahvaljujući medijima, postalo pomodno i popularno zanimanje. Međutim, mislim da se ono ne prikazuje uvijek u realnom svjetlu jer profesionalno bavljenje slastičarstvom zahtjeva veće vještine i teže uvjete rada nego što je to prikazano u kulinarskim natjecanjima i gastro emisijama.
Većina emisija promovira duh kućnog kuhanja, dok realno posao slastičara zahtjeva puno više situacija koji gledatelji ne vide, a one podrazumijevaju puno više educiranja, odricanja, znoja, truda, rada praznicima, izostanak s obiteljskih događanja i svih ostalih situacija kako bi došli do onoga što svakodnevno gledamo na TV-u i popularnim društvenim mrežama, a to su lijepi tanjuri s modernim slasticama odnosno slaganje različitih komponenti i „molekula“ na tanjur.
Voljela bih kad bi većina ljudi, ali i slastičara, pokušala shvatiti da desert ne treba samo lijepo izgledati, već da on prvenstveno mora biti ukusan. Svaki dobar slastičar mora najprije poznavati osnove slastičarstva odnosno izradu svih osnovnih tijesta i krema, mora poznavati slastičarski alat, opremu, tehnike rada, mora znati brinuti se za svoj radni prostor, snalaziti se u raznim situacijama, raspoznavati dobre i loše namirnica i brinuti se o njima, imati istančano nepce i znati raspoznati okuse i strukture, a sve to kako bi na kraju došli do onoga što većina osoba vjeruje da će raditi ako se odluče za posao slastičara, a to je izrada i slaganje deserta.
Radite i sami kao predavačica na Pučkom otvorenom učilištu u programu prekvalifikacije za slastičare i samim time se susrećete s mnogim kandidatima koji dolaze. Koliko su oni motivirani za ovaj posao i mislite li da dolaze tu zato što doista to žele raditi u budućnosti?
Da, predajem slastičarstvo na POU, ali i na studiju gastronomije Aspira i mogu reći da su svi polaznici s kojima sam imala priliku raditi bili jako motivirani za posao slastičara jer između ostalog tu se radi o odraslim osobama koje točno znaju što žele i zašto su upisali neku od edukacija. Međutim, upitno je koliko su oni doista spremni raditi u stvarnim uvjetima koje donosi ovaj posao. Jer kako sam u prethodnom odgovoru spomenula, zahvaljujući medijima slastičarstvo je prikazano kao lijepo zanimanje, ali iz mog iskustva 20 posto polaznika budu zaista kvalitetni kandidati koji imaju svjetlu budućnost u ovom poslu i koji će zasigurno biti kvalitetni slastičari, oko 40 posto polaznika su neka zlatna sredina – oni koji će uvijek korektno obavljati svoj posao bez previše odskakanja, a preostali 40 posto su u prosjeku osobe koje shvate da nije isto peći kolače doma za svoju obitelj i prijatelje i zaista se posvetiti tom poslu i za njih je u krajnjem slučaju pitanje da li će ikada biti spremni.
Kako općenito ocjenjujete stanje u hrvatskom slastičarstvu? Možemo li se mjeriti s velikim slastičarskim silama ili još moramo raditi na poboljšanju stanja?
Nažalost, još je uvijek loše, ali kao što sam već spomenula, definitivno raste svijest o vrhunskim slasticama i o tomu što ljudi traže i vole jesti. Trenutno, ako pogledamo samo kvalitetu i porijeklo namirnica koje većina slastičarnica koristi za izradu svojih slastica, a da pritom ne govorimo o sve zastupljenijoj upotreba prahova za gotove kreme i tijesta, vrlo lako shvatimo da slastičari, ali i vlasnici lokala, nisu svjesni koliko je bitno da se u slasticama koriste svježe, prirodne i kvalitetne namirnice te da njihovi gosti dobiju samo najbolje slastice jer samo zadovoljan gost će vam se uvijek vratiti.
Vratimo se nakratko na vaše početke – sjećate li se svog prvog kolača? Kada ste ga pripremili i kakav je on bio?
Naravno, bilo je to jako davno, imala sam 6 ili 7 godina, bila sam toliko mala da još nisam znala ni čitati, ali odlučila sam napraviti kolač i iznenaditi mamu i tatu kad se vrate doma. Radila sam patišpanj, a kako bih uspjela u izradi svog prvog deserta zamolila sam sestru da mi čita recept. Sestra mi je pročitala da mi između ostalog trebam staviti i prašak za pecivo, ali kako ja nisam znala što je to prašak za pecivo jednostavno ga nisam ni stavila. Nakon pečenja biskvit je bio tako tvrd i suh da patišpanj nisam mogla ni izrezati nego su ga mama i tata jeli iz lima za pečenje. Bili su oduševljeni i rekli su mi da je to najbolji kolač koji su u životi jeli…. ja sam im vjerovala. Danas znam da je kolač bio užasan, a moji roditelji su me samo podržali u jako bitnoj situaciji.
Koliko se vaš ukus u slasticama mijenjao tijekom godina? S kojim sastojcima najradije pripremate slastice?
Kako sam još od djetinjstva uživala sam u desertima spravljenim od prirodnih i domaćih namirnica, tako je i dan danas u meni ostala usađena svijest koliko je da bitno da kolač ima okus po domaćem. I danas, prilikom izrade svojih slastica, uvijek koristim prirodne namirnice: maslac, a ne margarin; mliječno slatko vrhnje, a ne biljno; mahunu vanilije, a ne aromu i okuse uvijek pokušavam postići koristeći isključivo raznorazne tehnike kako bih na primjer kremu od jagode, lješnjaka, maline, dobila od njih samih bez pojačivača okusa ili boja.
S vremenom se naravno čovjek sve više nadograđuje pa postaneš svjesniji koliko je bitno da i čokolada u kolačima bude vrhunske kvalitete sa što većim udjelom kakaa ili koju vrstu brašna koristimo za pojedine slastice.
I za kraj, možemo li očekivati u budućnosti i neki vaš slatki kutak?
Kao i svaki put u životu volim sebe iznenaditi, a tako i vas. Reći ću vam samo pratite i dalje moj rad.
Fotografije: Suzana Kvesić
