Spremno je prihvatila naš poziv za sudjelovanje u akciji #recimoimhvala, ali i za veliki intervju u kojem nam je otkrila sve – od svojih slastičarskih početaka, preko najrazličitijih poslovnih iskustava do svojih planova i snova – Petra Jelenić sve to i više ispričala je samo za naš portal.
Uz njezino se ime već godinama veže titula „najbolje hrvatske slastičarke“. Iako prema vlastitom priznanju ne zna tko ju je proglasio najboljom niti kako se ta titula „zalijepila“ za njezino ime, nedvojbena je činjenica da ime Petre Jelenić u hrvatskim slastičarskim krugovima izaziva veliko poštovanje. No, put do ugleda kakvog danas ima u svojoj struci nije bio tako lagan – u slastičarstvo je „zalutala“ sasvim slučajno, zahvaljujući ocu koji joj je predložio da srednjoškolsko obrazovanje posveti upravo tomu. Slučajno je ušla u slatki svijet, ali tu je, sasvim jasno, namjerno i zasluženo ostala.
Iza nje je preko dvadeset godina slatke karijere u kojoj je prošla sve – od hotelskih slastičarnica, cateringa, vođenja privatne slastičarnice, educiranja novih generacija… Nema što nije radila. Petra je, osim toga, i poznato lice s malih ekrana – njezina gostovanja u raznim showovima, ali i vođenje emisije Slatka kuharica, mnogima je ostalo u sjećanju.
Danas Petra vodi vlastitu tvrtku te radi kao konzultant i educira. Istovremeno, mašta o svojoj maloj slastičarnici negdje na periferiji, o kuharicama koje ima spremne, ali još mora riješiti fotografski dio priče te o nastavku Slatke kuharice.
No, prije realizacije svih tih želja, planova i snova, ostvarit će snove jednoj mladenki iz hitnih službi koja nam se javi u sklopu naše akcije #recimoimhvala – jer Petra je pristala biti dio te akcije i pripremiti tortu po želji jedne mladenke.
Kakvu tortu mladenka može očekivati, ali i u čemu, po Petrinom mišljenju, leže najveći problemi hrvatskog slastičarstva, kakva je posebna priča veže za jednu štrudlu te još puno, puno toga saznajte u nastavku ovog razgovora.
Čast nam je što možemo najaviti da ste se odlučili pridružiti našoj akciji #recimoimhvala i zasladiti vjenčanje jednoj djelatnici zagrebačkih hitnih službi. Što vas je potaknulo da se pridružite našoj akciji i kakvu tortu mladenke mogu očekivati od vas?
Korona nam se svima „prebila“ preko leđa, no bilo bi puno gore da nije bilo osoba koje su tvorile obrambeni zid oko nas – medicinskih sestara, liječnika, trgovkinja, vatrogasaca, policije, čistača, poljoprivrednika, znanstvenika, alpinista, ljekarnika… Ima ih još puno, svi oni koju su morali raditi, a većina nas je „samo“ morala ostati odgovorno kod kuće. Kako im uopće dovoljno zahvaliti? Najmanje što mogu napraviti jest pokušati tortom razveseliti jednu od osoba koje su se na prvoj crti borile za naše zdravlje. A torta će, kao i obično, biti po željama mladenke. One su uvijek glavne.
Iza vas je jako bogata slastičarska karijera i sasvim sigurno veliki broj pripremljenih svadbenih torti. Ima li neka koja vam je posebno ostala u sjećanju i što ju je izdvojilo u odnosu na druge?
Uf.. bilo ih je stvarno puno do sada. Velikih, malih, naopačkih (najmanji kat na dnu, a najveći na vrhu), šarenih, crnih… Dok sam radila u jednom cateringu prije desetak godina, samo te godine je bilo 300 i nešto vjenčanja. Skoro sva su imala tortu koju sam ja radila. No, te godine se ne sjećam rado. To je još uvijek bilo vrijeme kada su se torte darivale mladencima tj. ulazile besplatno u menu vjenčanja. Dok su se radile šlag-bombe s 3 marcipan ružice i malo šlajera to je možda imalo smisla. No, kad svakom vjenčanju prilagođavaš tortu bojom, oblikom, okusom – to nema smisla. Ipak, jedna od nadražih mi je torta koju sam radila za svoju kumu Sanju. Bila je zelenih boja, inspirirana vilenjacima i Gospodarom prstenova i baš sam ju radila s guštom.
Kao što smo već rekli, bogata je karijera iza vas, no krenimo od početka. Kako se uopće rodila vaša ljubav prema izradi slastica i kako ste znali da je to prava odluka za vas? Kako su zapravo izgledali vaši počeci?
Moji slastičarski počeci nisu bili baš romantični. Nisam od onih koji su se počeli „muvati“ po kuhinji od malih nogu. Ja dolazim iz, što bi rekli, „radničke“ obitelji. Mama mi je ostala bez posla u prvom valu otkaza devedesetih, tata po 3 mjeseca nije dobivao plaću. Sestra 3 godine mlađa, još je bila osnovna škola, a ja, iskreno, s propuhom u glavi. Sve me interesiralo, ali ništa baš jako. Nešto sam si maštala o veterini jer obožavam životinje, svako malo je bila neka životinja na oporavku – mama mi je pravi doktor Dolittle. Jednog dana krajem osmog razreda tata me pitao bih li ja bila slastičarka. Krenuo je pričati kako je to divno, kreativno i ženstveno zanimanje. Kako sam ja bila donekle poslušno dijete, rekla sam „da, tata“ i upisala tu školu. Dala sam papire paralelno i u gimnaziju, ali sam ipak upisala slastičarstvo u Frankopanskoj. Pitam se cijeli život s kime je razgovarao jer on o slastičarstvu pojma nema. Mislim da ne zna da u tom „ženstvenom“ zanimanju u svijetu rade gotovo isključivo muškarci. No, nisam požalila. Brzo sam se našla i snašla u tome. Ono što je tata ipak dobro „skužio“ jest da je meni bitno da radim rukama i da je kreativno. Tu nije promašio. Prve kolače sam počela raditi u školi. Imala sam divnu razrednicu, Borgija Škunca se zvala, koja nam je predavala slastičarstvo. Vidjela je da imam nešto talenta pa me je malo „forsala“, nije mi pravdala izostanke niti s ispričnicom, poslala me je na Gastro s još jednom razrednom kolegicom, a podržavala i nakon završetka škole. Uvijek mi je govorila da pravo učenje počinje nakon škole. Tako je i bilo, a kako mi je djed bio kipar i strašno svestran čovjek, uz njega sam uvijek nešto prčkala po glini i sitnom alatu. Puno toga sam mogla poslije primijeniti u slastičarstvu tako da mi je brzo postalo zanimljivo.
Kada je u pitanju obrazovanje jeste li se, osim u Hrvatskoj, školovali i u inozemstvu? Gdje ste sve stjecali znanje iz područja slastičarstva i kakva vas iskustva vežu za različite faze vašeg slatkog obrazovanja?
Kako mi je razrednica Borgija rekla – počet ćeš učiti kad počneš raditi – ja sam se toga ulovila. Kako sam bila te ’91. godine prva generacija po trogodišnjem sistemu, završila sam kao SS slastičarka. Nisam imala nikada želje za 4. godinom koja mi nije ništa konkretno nudila u smjeru koji sam odabrala, a nisam imala potrebe niti za nekakvom VKV kvalifikacijom. Bile su neke varijante daljnjih školovanja no sve je to bilo, kao uostalom i puno toga danas – luk i voda. U to vrijeme interneta nije bilo ili je tek počinjao, do literature se teško dolazilo i trajao je rat. Kad je završio i divna nam država krenula u krasnom smjeru, tko je uopće mislio na nekakvo slastičarstvo. Slastičarstvo je već odavno kod nas bilo jako zapušteno zanimanje. Tako po onoj staroj – uzdaj se u se i u svoje kljuse- učila sam radeći, isprobavajući. Jedino što sam kupovala su bile knjige, svi poznanici moje mame su imali obavezu izrezivati mi recepte iz svih stranih časopisa koje su mogli naći. Od Burde do Wohnen & Garten… Mijenjala sam poslove i time radila s raznim ljudima od kojih sam mogla naučiti razne stvari. No, znanje je nešto što se dnevno stječe ako te zanima ono čime se baviš. To je proces bez kraja. Barem za mene. Moje slastičarstvo danas ima malo dodirnih točaka s onim što sam radila prije 10 godina. Nadam se da ću za 10 godina biti još 10 dalje, a ne tapkati na mjestu. Danas je puno lakše. Sve znanje je dostupno klikom miša. No, treba vježbati. Teorija bez prakse ne vrijedi ništa.
Na hrvatskoj slastičarskoj sceni prisutni ste, ako se ne varam, već dvadesetak godina i iako su iza vas brojni projekti, hrvatska, a posebno zagrebačka javnost vas najviše pamti po vođenju slastičarnice Mak na konac. Čini se da Zagrepčanima jako nedostaje mjesto na kojem bi mogli isprobati vaše slastice te da se mnogi nadaju da će jednom u budućnosti imati priliku uživati u najboljim slatkim zalogajima u vašoj slastičarnici. Ima li uporišta za takve nade i sanjate li takve snove?
Iskreno, ja nikada nisam razmišljala o svojoj slastičarnici. Dugo godina sam mislila da ću se opet uputiti raditi u inozemstvo pa kad sam se to nije ostvarilo, tu se pojavio strah od odgovornosti prema zaposlenicima u kombinaciji s našom divnom ekonomijom i podrškom državne strukture prema bilo kakvom poduzetništvu, a kamoli tek ugostiteljima… sto stvari. Sve se svodi na to da me je uvijek bilo strah. No, ne može se naprijed ako se ne savlada strah. Sad, koroni usprkos, želim svoju slastičarnicu. Malu, negdje na periferiji. Zavaravam se da bi se dalo živjeti od toga. Jer iako volim ovo što radim sada, najsretnija sam u kuhinji, a želim si svoju kuhinju. U kojoj što i kako ostavim navečer – nađem u jutro.
Započeli ste karijeru u zagrebačkom Sheratonu i dosad prešli, možemo reći sve što jedan slastičar može preći – radili ste u hotelima, cateringu, vodili slastičarnicu… Što mislite, koliko za profesionalni razvoj slastičara znači prolazak kroz sve te različite poslovne izazove i što je od navedenog najviše utjecalo na vas u smislu formiranja vas kao slastičarke?
Utjecalo je sve to skupa. Prvo, dosta sam znatiželjna po prirodi, kako se što radi, kako nešto nastaje. Drugo, prije nisam mogla učiti drugačije nego promijeniti posao kad bi se „okrenula“ godina. Kad bi se počele ponavljati stvari, išla bih dalje, zato što prije slastičarnice nisu svako malo uvodile novitete. Imala sam sreću dobiti posao u Sheratonu kada se otvarao i biti dio pre-opening tima. Tko je prošao otvaranje hotela s 5 zvjezdica od trenutka kad se struže žbuka s pločica, iznosi šuta do slaganja menua, formiranje odjela, timova i testiranja prve hrane do samog otvaranja i slaganja svega na svoje mjesto – taj zna kako je to stravično zahtjevan proces. Ja sam to radila pet puta u vrhunskim hotelskim lancima, a jednom sam čak i ostala voditi jedno, hvala Bogu, kratko vrijeme kuhinju hotela jer je šef kuhinje dao otkaz mjesec dana pred otvaranje. Nikad neću zaboraviti sastanak i dogovore s udrugom ribara… ja o ribama znam da su mi fine i da plivaju. To je to otprilike.
Jedna od najbitnijih stvari koje sam napravila u karijeri jest ta što sam otišla raditi u inozemstvo. U vrijeme kad sam ja išla nije bilo puno izbora, vize su se krajem devedesetih dosta teško dobivale za „normalne“ zemlje. Ja sam otišla u Dubaji, Sheraton Deira Hotel i provela nešto manje od dvije godine. Nisam naučila toliko o slastičarstvu koliko o toleranciji i suživotu. U hotelu je bilo radnika ukupno 32 različite nacionalnosti. Bilo je svakakvih situacija, ali uglavnom pozitivnih. U hotelu su se nekako našli uglavnom dobri ljudi. Katolici su pazili da ne jedu ispred muslimana dok su oni postili, a muslimani su katolicima nosili darove za Božić. Nije uvijek bilo idealno, ali uglavnom je bilo lijepo. Kad upoznaš nešto kulture i povijesti neke nacije, možeš bolje razumjeti i ljude koji od tamo dolaze. Moja „ekipa“ je bila šarolika. Cure i dečki iz Palestine, Filipina, Sirije, Škotske, Engleske, Indije, Bugarske…
Hoteli su jedno, a raditi u cateringu je pak druga priča. Točnije, drugačije složena priča s drugačijim izazovima. Privatna slastičarnica – radila sam kao radnik i vodila – opet je priča za sebe. Svako to iskustvo donese nešto i plete tkanje znanja. No, opet kad ne možeš naučiti nešto direktno kroz posao ideš negdje na tečaj, školu. On-line tečajeva sam platila masu. Pa edukacije što kod nas, što u inozemstvu. Nisam išla van u školu kad sam bila mlađa, nisam si mogla priuštiti, no sada idem na sve što mogu. Nadam se da mi korona neće omesti plan ove godine, već sam uplatila tečaj u Barceloni. Ja sebe smatram slastičarskom svaštarom – prošla sam svašta, mogu se snaći manje-više svugdje, no nisam ništa specijalizirala. Najviše sam radila u hotelima i u njima se najbolje snalazim, ali iskreno ne volim te velike priče. Teško je zadržati sebe, dušu. Zato sam na kraju otvorila svoju firmu i radim kao konzultant i educiram. Donekle mogu raditi pod svojim nekakvim pravilima.
Često se uz vaše ime veže i titula najbolje hrvatske slastičarke. Koliko vam laska ta titula te predstavlja li vam istovremeno i opterećenje, budući da nije lako opravdavati taj status iz godine u godinu?
Iskreno, ja ne znam od kud je to došlo i zalijepilo se i tko to bira. Nisam se doduše niti javno bunila. Uglavnom to ne komentiram makar naravno da mi laska. Imam ja i malo ega.
Nikada nisam bila član niti jedne udruge koje organiziraju bilo kakva natjecanja. Uglavnom me ne zanimaju, neke i ne volim, a neke su toliko van svih tokova današnjice i ikakve predodžbe o održivoj budućnosti da mi nije jasno kako oni to ne vide. Znam da dosta kolega cijeni moj rad i hvala im na tome, a isto tako me neki ne vole. No odrasla sam ja cura, ne volim ni ja njih. Ja volim raditi svoj posao, živim to pa je i donijelo neke rezultate. Isto tako godine idu, doći će neki drugi bolji i najbolji. I tako treba biti.
Svoje znanje često dijelite na raznim radionicama i tečajevima, bili ste i predavačica na Bluesun akademiji. Kakva su vaša iskustva u radu s polaznicima raznih tečajeva i zašto se neprestano vraćate predavanjima – što je to što vas motivira za dalje?
Neznanje. Ne znam kako to drugačije, malo ljepše, reći. Možda „nedostatak znanja?“
Ne bih htjela zvučati kao bahato, ali ono što me frustrira i direktno u radu ograničava je koliko puno ljudi u struci zna malo ili ništa, a misle i ponašaju se kao da znaju jako puno. Struka nam je preplavljena slastičarskim naturščicima koji nemaju loše namjere, dapače, no ne razumiju koliko štete to struci nanosi. Ja se ne zavaravam nekim stvarima. Počeli smo razgovor spominjući ljude koji spašavaju živote. Ja pečem kolače. Ako je kolač zdravstveno ispravan, koja je najgora stvar koja se može desiti? Da nekom nije nešto fino? Da joj se ne sviđa nijansa ružičaste koja je na torti? Mislim, dok negdje ljudi umiru u ratovima i od gladi, o čemu pričamo, to su samo kolači.
Ali opet, ti kolači su moj život. Meni je stvarno stalo da su ljudima ukusni i da pogodim tu debilnu nijansu ružičaste. Jer će to dijete biti sretno. Jer će ta mladenka biti sretna, a možda i ponosna. Najdirljiviji moment moje „karijere“ je bio kad sam doma od gušta, rastegnula štrudlu od jabuka i odnijela susjedima tanjur – znala sam da je susjed bolestan i da voli štrudlu. Pogodila sam moment kad mu je čini mi se, brat, bio u posjetu, taman je bio na odlasku. Štrudla ga je zadržala. Susjeda mi je poslije rekla da im je to bila posebna večer, puna smijeha. I jedna od zadnjih, nažalost, nedugo poslije toga susjed je umro. I zato mi je stalo da bude dobro. Jer mi koji radimo hranu i s hranom, mi „diramo“ u ljude. Mi svojom hranom živimo neposredno uz njih. Zato mora biti dobro, zato ih, ako mogu, sve koji žele, želim naučiti koliko ja znam: što je kvalitetna namirnica, kako se njome barata, kako ju sačuvati, oblikovati. Prahovi su dominantni, ljudi više ne razlikuju niti originalne okuse, ne znaju razliku između biljnog i „pravog“ vrhnja. Čak ni neki slastičari. To je poražavajuće.
Zato kad predajem i vidim da me slušaju i da „grizu“ ne mogu nego dalje nastaviti.
Hrvatskoj ste javnosti poznati i po brojnim televizijskim projektima u kojima ste sudjelovali, prije svega po vašoj emisiji „Slatka kuharica“ u kojoj ste predstavljali tradicionalne hrvatske slastice te ih na kraju sami pripremali u modernoj varijanti. Kakve vas uspomene vežu za tu emisiju i biste li voljeli ponovno tako nešto snimiti?
Neke projekte bih voljela zaboraviti, ali Slatku kuharicu obožavam. I strašno bih voljela da se nastavi dalje. Kroz Slatku kuharicu upoznala sam neke dijelove Hrvatske i naše tradicije koje vjerojatno inače nikada ne bih. Antitalent produkcija stoji iza tog projekta i obožavam ih sve. Slastice koje sam kušala, to je fantastično, no najdraži su mi ljudi – to je posebna priča. To gostoprimstvo, ta, nikada glumljena, srdačnost – to je nezaboravno.
Dotaknimo se malo i slatke hrvatske baštine – smatrate li da se ovom segmentu naše baštine pridaje dovoljno pažnje? Je li ona adekvatno zaštićena, promovirana, otrgnuta od zaborava ili bi se na tomu još trebalo raditi i kako?
Moje iskustvo kroz Slatku kuharicu mi kaže da imamo materijala. Neke stvari su se pokrenule, ima slastica koje su zaštićene, no mislim da se generalno premalo priča o tomu, a još se manje suvislo i na razini grada/države radi. Jako puno toga ovisi o upornim pojedincima.
Nemamo jako puno toga, ali imamo svakako puno više od onoga što se do sada sačuvalo. S druge strane, isto tako mislim da se nekim stvarima pristupa na pogrešan način tj. da ne znamo komu želimo približiti slasticu/jelo. Vremena se mijenjaju, ljudi se mijenjaju i treba se promijeniti pristup. Vremena izbora najvećih/najduljih bogzna čega su pomalo pase.
Bili ste i član žirija u showovima poput „Masterchefa“ i „Tri, dva, jedan – peci!“. Kako ocjenjujete ovakav format emisija – mogu li natjecatelji, ali i gledatelji steći dovoljno slatkog znanja na ovaj način te daje li natjecateljima znanje stečeno u ovakvom showu dobre temelje za daljnje bavljenje slastičarstvom?
Ovisi kako se ti showovi rade. Svakako su podigli zanimanje za struku. Često puta je to dobro, no nosi sa sobom i negativne strane. Sad bi svi bili food blogeri, infuenceri ili se „furaju“ na Ramesayja koristeći njegovu paletu vokabulara. Neki pak misle da chefovi leže na novcima bez da su se vrući vode napili. Generalno gledano, ako je showu produkcija odlučila dati naglasak na edukaciju, svakako će sudionici i gledatelji nešto naučiti. Ako im je pak samo do gledanosti, onda imamo Kuhača je na selu ili Čušpajz na prvu. A da natjecatelji kroz show mogu dobiti temelje za rad? Mislim da samo mogu dobiti uvid u temelje.
Jedan od vaših zamijećenih projekata je i vaš brend PJ Macarons – radi se o brendu poznatih francuskih kolačića s vašim potpisom koji ste razvili u suradnji s Artisan crafted chocolate Rougemarina chefa Marina Medaka. Kako ste došli na ideju razvoja vlastitog brenda ovih poznatih slastica i kakve su reakcije javnosti?
Macaronsi i ja imamo neki love and hate odnos, baš sam neki dan pričala o tomu. Počela sam ih raditi jer su me živcirali. Plus tehnički je to u većini naših slastičarnica nemoguće napraviti ako ih hoćeš raditi kako treba. No, zainatila sam se i počela raditi drugačije, točnije macaronse koji su meni fini. Bez aditiva, boja… Ljudi su zavoljeli moje macaronse jer su malo drugačiji i nekako je bilo logično da ih počnem raditi. S Marinom je meni bilo lijepo surađivati, on je „lud“ na svoju stranu, onako pozitivno.
Koliko je izazovno biti slastičar u Hrvatskoj općenito, a osobito sada u doba epidemije korona virusa? Koji su najveći izazovi s kojima se slastičari u Hrvatskoj suočavaju i što bi trebalo poduzeti da im bude lakše?
A već sam se do sada „razvezala“ (smijeh). Da skratim – niti jednoj struci u Hrvatskoj u kojoj ne dominira educirana struka nije lako. Znači, skoro nikomu.
Plaće su preniske, ljudi nisu dovoljno educirani, nema radne snage jer većina s tri čiste su „pobjegli“ van. A opet, dosta dobrih je ostalo, ali se guše u moru nameta i nepravdi. Da ne spominjem poreze, sanitarne, MTU-e, slivne vode i spomeničke rente.
Samo detalj – naše profesionalne namirnice su među skupljima u Europi, a oni kolači koji vrijede tih namirnica koštaju puno manje nego slični kolači u toj Europi. S višom cijenom slastičarnice ne bi mogle preživjeti jer premalo ljudi to može platiti ili pak razumije zašto to mora koštati.
Svaka šuša komentira kako ona za 25 kuna „doma ispeče protvan“ i mi nismo normalni jer „njegova baba peče jeftinije, a bolje“. Ljudi bi htjeli jesti ono što vide u Francuskoj, Austriji i bogzna gdje, a rijetko tko razumije da za to napraviti treba vremena i ulaganja. Samim time se to onda mora i naplatiti. Kolač s jednim biskvitom i namuljanom kremom iz vrećice ne može koštati isto kao i nešto što se radi u 5-6 faza s posebnom dekoracijom. Čak i kada stavimo na stranu namirnice taj će kolač biti skup. Jer najskuplje je ono što malo njih računa – vrijeme izrade.
Tako da izazova ima masu. Svaka slastičarnica „na crno“, svaki poluotopljeni „ledeni vjetar“ u „masi tičino“ sa super hostija-prekrivkom Pikačua koju netko napravi i proda za smiješno male pare potkopava sve koji pokušavaju raditi nešto kvalitetno i održivo. Ali opet, živimo u Hrvatskoj gdje puno ljudi nema ni za kruh. Ljudi se moraju snaći.
Ja smatram da je odgovor u edukaciji i osvješćivanju odgovornosti kako kod pojedinaca, tako i društva u cjelini.
Kako ocjenjujete stanje u hrvatskom slastičarstvu – možemo li se nositi sa svjetskom konkurencijom?
Zahvaljujući nekim kolegicama i kolegama koji se trude mislim da se možemo donekle nositi. Da možemo konkurirati? Još puno moramo raditi svi skupa. Kao društvo.
Imate li kolege u Lijepoj Našoj koje osobito cijenite? Imate li neke inozemne uzore?
Imam dragih kolegica i kolega, bez nekih ne mogu dnevno. Jadam se Srđani Pažanin i Luciji Tomašić valjda dnevno. Tea Mamut, Tereza Alabanda, Robert Hromalić, Žakline Troskot… Bez njih bi naša scena bila monokrona. Od stranaca -puno ih pratim, ali mogu cijeniti samo one koje upoznam. Karim Bourgi mi je Bog.
Što mislite, je li slastičarstvo u hrvatskim medijima dovoljno zastupljeno i prikazuje li se ono na pravi način?
Koliko je malo slastičara još je i dobro zastupljeno. A mislim da se malo toga u Hrvatskoj realno prikazuje, pa tako i slastičarstvo. No, ima pomaka.
U vrijeme kada nas je epidemija zatvorila u naše domove, na svojim ste društvenim mrežama odlučili nesebično podijeliti svoje recepte s pratiteljima. Kakve su reakcije vaših pratitelja na to?
Nekako me vole.
Zanimljivo je da je na neki način mak obilježio vašu karijeru. Naime, osim ranije spomenute slastičarnice, i vaša autorska slastica je torta od maka – kakva ljubav prema maku se iza svega krije?
Najjača, iskrena ljubav. Kao prvi ikada kušani valjušci (luleki kako ih je moja baka zvala) s makom i posuti s malo šećera u prahu. Baka je imala mali mlinac za mak, ali bi nešto zrna završilo cijelo. Mak mi je krckao pod zubima, sunce je grijalo kuhinju, baka je pjevušila. To nosim u sebi kad radim s makom.
Kakvi su vaši budući poslovni planovi i uključuju li oni možda i objavljivanje kuharice ili pokretanje još neke slatke emisije?
Kod mene je tipično da nemam dugoročnih planova. To je jedna od mojih mana koje pokušavam promijeniti. Kuharice imam tri u pripremi. No nemam vremena dovršiti jer bih htjela sama fotografirati, ali moram kupiti fotoaparat i naučiti fotografirati (možda stignem do penzije).
Slatke emisije nisu do mene, koliko god to blesavo zvučalo nakon svih „odrađenih“ emisija i eksponiranosti, no ja se ne osjećam ugodno biti „poznata“ i ne ganjam to. Uglavnom dođu k meni s idejom, a ja znam da to moram raditi jer je to poslovno dobro. A onda se desi Slatka kuharica koju obožavam, a da nisam pogledala gotovu skoro niti jednu epizodu jer mi je nekako neugodno sebe vidjeti na ekranu. I nadam se da ćemo ih raditi još. Koje isto, vjerojatno, neću gledati u finalnom obliku.
I na kraju, hoćete li našim čitateljima otkriti neke male tajne uspješne pripreme slastica?
Danas sam radila šnenokle i stavila fotografiju na Instagram. Dobila sam 16 poruka s pitanjem kako se kuhaju žličnjaci. A to je stvarno jednostavno. I onda se sjetim – to je jednostavno meni. Ja tako „zujim“ kad trebam napraviti nešto u excelu pa mi muž objašnjava po stoti put. Zato jer nisam izvježbala kada mi je zadnji put pokazao. Kod slastica ima toliko detalja na koje treba paziti, ali se samo trebaju uvježbati. Nema druge nego zasukati rukave, svezati kosu i – peći kolače. Ako zapnete – zovite ako mogu pomoći i pobogu – kupite poštenu vagu.
Fotografije: Privatna arhiva Petre Jelenić
