Našoj akciji #recimoimhvala, u ulozi mladenke, odazvala se i Ivona Matijević, liječnica iz Zavoda za hitnu medicinu Osječko-baranjske županije, koja će sa svojim zaručnikom Lukom u bračne vode uploviti ovih dana, obredom kod matičara, a veliku svadbenu proslavu imat će u rujnu, ukoliko im situacija to dozvoli.
Iako je već godinu i pol dana zaposlena u Zavodu za hitnu medicinu Osječko-baranjske županije, Ivona kaže da to ne može nazvati svojim životnim pozivom. Naime, kao i većina mladih liječnika nakon završenog fakulteta dobila je izbor raditi u hitnoj službi ili u obiteljskoj medicini dok se ne odluči za specijalizaciju. Još nije sigurna u kojoj se grani medicine vidi za cijeli život, no smatra da svaki mladi liječnik treba proći hitnu medicinu. „Ima stresnih situacija, na kraju krajeva i sam način ovakvog rada je stresan (rad u „nepravilnim“ smjenama, neredovito spavanje, često buđenje, adrenalin), no većina tih stresnih situacija je zapravo algoritam. Shvatiš o čemu se radi i postupaš u skladu sa smjernicama. A ako pod životni poziv smatrate medicinu općenito, tada mogu reći da me psihologija zanimala od osnovnoškolskih dana. Uvijek sam bila ambiciozna pa sam ipak odlučila tada da želim biti psihijatar, a način da postanem psihijatar je da završim medicinu. Moja odluka je stajala čvrsto kroz sve godine fakulteta, da bih – tek nakon što sam se zaposlila – shvatila da psihijatrija ipak nije moj životni poziv i da trebam promisliti u čemu se vidim cijeli radni vijek. Na svu sreću, medicina je vrlo opsežna i vjerujem da ću u nekoliko narednih godina shvatiti u kojem njenom dijelu sam se pronašla.“
U samom Zavodu nisu uključeni u brigu oko hospitaliziranih pacijenata oboljelih od Covida_19, no često upravo oni prevoze u bolnicu suspektne nove bolesnike. Kako kaže, dolaskom virusa Covid_19 svakodnevica se nije nešto pretjerano promijenila u odnosu na ranije, moraju nositi zaštitnu odjeću dosta drugačiju od uobičajene, ali se vidi smanjenje dolaska „regularnih“ pacijenata. „Osobno to pripisujem većem strahu od mogućnosti od zaraze koji pacijenti imaju, a i djeluje da su pacijenti postali samokritičniji pa shvaćaju da neke situacije ipak nisu toliko hitne kao što misle u vremenima izvan trenutne situacije (npr. glavobolja, uganuti gležanj, uroinfekcija…). Ono što se je promijenilo je naša zaštitna oprema – sada na svaku intervenciju moramo izaći u prikladnoj zaštitnoj opremi (naočale, vizir, FFP2 maska, rukavice) što me osobno ponekad sputava u radu (magljenje očala, vizir stišće glavu, glava se ne može spustiti jer vizir udara u vrat…) iako znam da je za dobro kako nas samih, tako i pacijenata. Također sada smo u pristupu svakom pacijentu primorani staviti masku pacijentu budući da naš posao ne može proći bez bliskog kontakta.“
Ljubavna priča Ivone i njenog zaručnika započela je još u osnovnoj školi. On je išao u B, a ona u C razred. U 2. razredu Ivona je dobila strogo povjerljivu informaciju da se upravo ona Luki sviđa, no kako je tada bila vrtoglavo zaljubljena u dječaka iz svog razreda, od te priče tada ništa nije bilo. Nekoliko godina kasnije preselila se u prigradsko naselje Osijeka te samim time promijenila školu i Luku nije vidjela narednih 14 godina. No priča je ipak dobila sretan nastavak: „Naravno, kao svaka žena sam povremeno „stalkala“ poznanike iz osnovne škole pa tako i Luku. Tada mi se preko Facebooka činio kao tajanstven, ne-treba-mi-nitko tip. Nisam imala hrabrosti javiti mu se jer je uvijek bio u vezi, a i zašto bi se sjećao simpatije iz 2. razreda?! Međutim, tu je sudbina uplela svoje prste. Prije 3 godine, na dan sv. Patrika, prijateljica me nagovorila da izađemo u našu poznatu osječku Tvrđu. U to vrijeme je u jednom klubu bila i proslava povodom osječkog Tjedna mozga gdje sam i ja završila u društvu medicinara. Uz koje piće i razgledanje po klubu, odjednom vidim poznato lice. Međutim, prošlo je puno godina, djeluje kao da je on Luka, no svejedno nisam bila sigurna… Odlučila sam otići do njegovog stola i jednostavno ga pitala: ‘Jesi ti Luka?’, na što je on odgovorio potvrdno. Kad sam zadovoljila svoju znatiželju, vratila sam se u svoje društvo da bi Luka nakon desetak minuta došao do mene s pitanjem: ‘Otkud ti mene znaš?’ Tek kad sam mu rekla da sam ja Ivona iz osnovne škole je shvatio s kime ima posla. Tu večer smo proveli pričajući i dogovorili se za kavu. Sljedeći dan smo se našli na kavi u 18 h, a došla sam kući u ranojutarnje sate! Zatvorili smo 2 kafića da bismo na kraju proveli još 3 sata u autu pričajući. Činilo se predobro da bi bilo istinito i zato sam bila vrlo bojažljiva kad me Luka već dan nakon spoja pitao da mu budem djevojka. Bila sam iskrena i rekla da se bojim tako rano našem odnosu dati ime, no on me uvjeravao da će sve biti u redu. I bilo je. Tri tjedna nakon što smo se „ponovno upoznali“ rekao je da će me ženiti, iako sam mu ranije bila rekla da se ja ne želim udati. Tad sam se na to samo slatko nasmijala. I onda, prije 2 godine, u veljači, napokon me i pitao da se udam za njega. Tada sam već shvatila da je naš odnos nešto posebno, nešto što se ne događa svakome i da je on osoba s kojom želim provesti život. Dva mjeseca nakon toga smo se uselili zajedno, a prije nešto više od godinu dana i otišli korak više – udomili psa Tobija, bul terijera, naše od milja zvano dlakavo dijete. Mojom željom smo čekali gotovo godinu dana od zaruka da počnemo planirati vjenčanje i sada kad se napokon približilo – korona nam je poremetila planove. Ni Luka ni ja više ne možemo čekati reći to sudbonosno „da“ pa će nam za sada i matičar biti dovoljan, a u širem krugu ćemo proslaviti kad prilike budu dopustile. “ – priča Ivona.
Svadbeno slavlje ovaj je par planirao upravo sada, u svibnju ove godine, no korona je promijenila (skoro) sve planove! Budući da su odlučni u tome da brak sklope sada, obred će obaviti kod matičara, u krugu najuže obitelji i kumova, sukladno epidemiološkim mjerama, a veliku proslavu prebacili su za rujan. Za sada na listi imaju približno 150 uzvanika, a hoće li ta brojka i ostati, vidjet će sukladno stanju s virusom u tom trenutku. Budući da su imali sreću s datumom koji je svima odgovarao, rezervirana lokacija, bend, fotograf, cvjećarnica, make-up, frizura i snimatelj ostaju isti pa oko toga nemaju brige.
Kad je pak o svadbenoj torti riječ, Ivona kaže kako je Luka veliki obožavatelj čokolade tako da čokolada u nekom obliku mora biti dio torte svakako, no oboje vole i ledeni vjetar. „Za broj uzvanika nam je preporučeno da torta bude na 2 kata, međutim uvijek se bojim da će nečega nedostajati tako da bih se odlučila za tortu na 3 kata – neće propasti, uvijek imam svoje hitnjake kojima mogu donijeti dio da se zaslade. Što se tiče dekoracije (kako torte, tako i svega ostaloga), Luka uvijek to meni prepusti, a ja bih voljela da torta bude bijela, rustikalna, s padajućim zelenim ukrasima ili cvjetovima budući da nam je tamnozelena boja vjenčanja.“ – priča Ivona o svojoj viziji svadbene torte.
Za sam kraj osvrnula se na našu akciju te rekla: „Smatram da je ova akcija hvalevrijedna – nijedna slastičarnica neće propasti zbog jedne torte, a nama mladencima je to micanje velikog tereta s leđa. No ono što je bitnije je da postoji nešto predivno što te ispunjava kao čovjeka u shvaćanju da netko cijeni tvoj trud, da netko to vidi i nagradi. Neću reći da je ‘hvala’ nedostatno, ali jedna od poslovica koje su mi vrlo drage je: ‘Djela, ne riječi.’“ – zaključila je na kraju Ivona.
Fotografije: Ivona Matijević
