Silvia Cah: „Ključni problemi hrvatskog slastičarstva su trogodišnja škola i nedovoljno ulaganje“

Hrvatska predstavnica na ovogodišnjem izdanju Pastry Queena otkrila nam je sve o svojim dosadašnjim uspjesima, ali i budućim planovima.

Sredinom siječnja u Riminiju se u sklopu sajma Sigep održalo svjetsko prvenstvo za slastičarke Pastry Queen. Među dvanaest natjecateljica tada se našla i hrvatska predstavnica Silvia Cah, koja je natjecanju pristupila pod mentorstvom Dragice Lukin. Iako nije osvojila titulu najbolje slastičarke svijeta, već i samo sudjelovanje u finalu predstavlja veliki uspjeh hrvatskog slastičarstva.

Međutim, njoj to nije prvo veliko natjecanje na kojemu je sudjelovala. Zapažene rezultate i zlatne medalje na raznim natjecanjima počela je osvajati još u srednjoškolskim danima. Danas svoje znanje i ljubav prema najslađem zanimanju kao nastavnica slastičarstva prenosi novim generacijama slastičara u Rovinju.

Bogato iskustvo, brojna priznanja rada te dugogodišnje iskustvo u radu s djecom omogućili su nam da sa Silviom razgovaramo o njezinim dosadašnjim uspjesima, budućim planovima, ali o iskustvu rada s djecom te o tomu koje problema ona vidi kao najveće probleme hrvatskog slastičarstva.

U ime cijele redakcije portala Slatkopedija čestitam vam na sudjelovanju u finalu svjetskog natjecanja Pastry Queen 2018. Kako ste se kvalificirali za ovo natjecanje i što vama sudjelovanje na ovom natjecanju znači?

Nakon mnogo, mnogo natjecanja u Kuharskom savezu te mnogo osvojenih medalja (osvajala sam ih i još kao učenica u srednjoj školi), Slastičarski i Kuharski savez su odabrali mene kao predstavnicu Hrvatske u Riminiju na Svjetskom prvenstvu. U realizaciji odlaska na svjetsko prvenstvo sudjelovali su i Stjepan Odobašić koji nam je uplatio kotizaciju te Matijaž Zigon koji nas je vodio i uputio u svjetsko prvenstvo. Ovo natjecanje mi veoma mnogo znači iz razloga što volim to raditi te je to još jedan dokaz mog napredovanja i budućnosti u slastičarstvu.

Kakve dojmove nosite s natjecanja? Jeste li imali priliku vidjeti radove drugih natjecatelja i kakvo je vaše mišljenje o njima?

Sudjelovanje na Svjetskom prvenstvu je posebno i veliko iskustvo te ne smatram to samo natjecanjem, već i jednom velikom prilikom za napredovanje u smislu da sam mnogo toga vidjela i naučila te upoznala mnogo novih stvari u slastičarstvu. Radovi drugih natjecateljica su prekrasni, naravno, svaki na svoj način.

Vaša mentorica Dragica Lukin u intervju za naš portal rekla je kako su pripreme za natjecanje trajale nekoliko mjeseci. Možete li nam malo detaljnije opisati kako su izgledale pripreme i kakva je Dragica Lukin kao mentorica?

Nažalost, za natjecanje sam doznala tek krajem listopada 2017. pa sam imala vrlo kratki rok za pripremu svega… Naime, sve druge natjecateljice znale su to dvije godine prije, ali budući da je Australija odlučila iz osobnih razloga ne prisustvovati natjecanju, prihvatila sam poziv na to natjecanje uz veliku volju i želju da dokažem sama sebi da ja to mogu i hoću. Dragica Lukin je izuzetno moćna žena, puna iskustva i mnogo stečenog znanja tijekom svog poslovnog iskustva i puno se od nje može naučiti….. Kad god sam je trebala, uvijek je bila tu spremna pomoći.

Možete li nam opisati slastice s kojima ste se na ovom natjecanju predstavili?

Pripremala sam četiri vrste slastica. Tri vrste po 22 tanjura i jednu vrstu po 17 tanjura. Teme su zadali suci te određeni sponzori. Prvi desert je bio sladoled na bazi kave s hrskavim keksom, drugi je bio tart kolač s jednim slojem kreme od pistacija te još jednom kremom po vlastitom izboru. Treći je bio kolač prsten-minjon čije je postolje prstena trebalo biti izrađeno od šećera, čokolade itd., a na vrhu je bila zadana  bavarska krema dok je četvrti desert bio marron glacé (kandirani kesteni) kao zadani dio te jedna vrsta mousse kreme po slobodnom izboru  uz to.

Sudjelovanje u finalu Pastry Queena nije vaš prvi uspjeh. Sudjelovali ste na brojnim natjecanjima i osvajali nagrade bilo zlatnog, srebrnog ili brončanog sjaja. Je li vam neka od tih nagrada posebno draga i znači li vam više od drugih?

Mnogo je natjecanja na kojima sam sudjelovala, ali posebno pamtim natjecanje na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj kada sam pripremala slatku skulpturu od 25 kg čokolade u obliku svjetionika Porer na jugu Istre. Na tom sam natjecanju vidjela mnogo radova na svjetskom nivou te još i dan danas imam prekrasno sjećanje s tog prvenstva zbog radova koje sam imala prilike vidjeti i diviti se svemu što se može napraviti od šećera, čokolade itd.

Što za Vas općenito znači sudjelovanje na natjecanjima, seminarima, stručnim skupovima?

Sva ta natjecanja za mene su jedna velika škola, pogled u budućnost i želja za još većim napredovanjem.

Već gotovo petnaest godina radite u srednjoj školi Eugen Kumičić u Rovinju kao nastavnica slastičarstva. Kakvo je vaše iskustvo rada s djecom? Jesu li mladi zainteresirani za slastičarstvo i što mi možemo napraviti da ih dodatno motiviramo da odaberu slastičarstvo kao svoju struku?

Kao nastavnik slastičarstva, što sam danas, želim prije svega zahvaliti našem bivšem ravnatelju Radenku Matijašcu te mom mentoru i savjetniku Antonu Čehiću koji su zapravo prepoznali u meni tu crtu umjetnosti koju bih unijela u slastičarstvo. Naravno, prisutna je uvijek bila i moja dobra volja i želja da puno toga postignem u tom pravcu i to iz razloga što zaista volim ovaj posao. Učenicima prenosim svu ljubav i znanje. Ima onih koje to zaista zanima, a ima i onih koji se u to s vremenom zaljube. Kao nastavnik slastičarstva surađujem i s dječjim vrtićem Neven iz Rovinja – upoznajemo djecu s našom strukom. Djeca budu oduševljena. Kada dođu u posjet našoj školi obiđu sve praktikume, a u praktikumu slastičarstva organiziramo za dane kruha, Božić i maškare kratke radionice u kojima svako dijete izradi svoj mali kruh, zatim ga ispečemo te djeca to ponesu svojim roditeljima. Smatram da nije problem u poslu već u politici naše države koja mladima ne daje šansu za normalan život, normalnu plaću, normalne uvjete života pa tako i posla jer itekako imamo kvalitetan kadar u Hrvatskoj.

Možete li istaknuti neke ključne probleme u Hrvatskoj kada se govori o školovanju slastičara?

Ključni problem vezan za slastičarstvo jest trogodišnja škola… smatram da bi se nivo trebao podignuti na četverogodišnji program školovanja, trebalo bi surađivati sa školama u inozemstvu što mi kao škola već odavno potenciramo, treba izmjenjivati iskustva, ulagati u škole, u električne uređaje kao šok frizere, pećnice, konvektomate i naravno sitni inventar… sama državna politika bi trebala itekako podržavati sve struke jer od toga i živimo.

Što je Vas privuklo slastičarstvu? Kad ste odlučili da se upravo slasticama želite baviti?

Meni je ljubav za slastičarstvo prenijela moja mama jer sam oduvijek s njom sjedila u kuhinji dok bi pravila kolače. To je jednostavno u meni.

Gdje ste Vi stekli formalno slastičarsko obrazovanje – u Hrvatskoj ili negdje vani?

Svoje obrazovanje stekla sam u Hrvatskoj te u inozemstvu na raznim natjecanjima i seminarima.

Pročitala sam da ste stručnjak u pripremi istarskih slatkih specijaliteta. Imate li možda neku omiljenu istarsku slasticu?

Najdraže mi je pripremati domaće istarske kolače kao što su fritule, cukerančići, kroštule, breskvice, istarska povetica i to iz razloga što me podsjećaju na moju baku koja ih je  pripremala dok je bila velika neimaština. Danas imamo što god poželimo. Sjećam se kad bi baka pričala kako nisu mogli kupiti u trgovini niti kilogram šećera. Kad bi išak uspjeli doći do zarade za kilogram šećera, u jedan lim za pečenje stavila bi orašaste plodove (orahe, bademe, lješnjake ) te bi sve to posula šećerom i otopila u krušnoj peći. Kad bi se šećer ohladio, lomili bi ga na komade i dijelili svakom jedan komad da se zaslade.

Osim toga, stručnjak ste za izradu slatkih skulptura, što ste i potvrdili osvajanjem nekoliko nagrada za svoj rad. Koliko je zahtjevno izrađivati slatke skulpture i gdje se u Hrvatskoj može steći znanje iz tog područja?

Skulpture nije lako izrađivati, to je zapravo najteži dio u slastičarstvu. Prije svega treba imati umjetničku crtu, sposobnost. Za izradu skultpura treba prije svega biti umjetnik. Zatim treba poznavati namirnice jer svaka se namirnica ponaša na svoj način. Bitno je imati znanja u slastičarstvu. Jedno je raditi s čokoladom, a posve drugo sa šećerom. Prije svega potrebno je iskustvo i naporan rad. Sjećam se svoje prve skulpture od šećera na Gastru u Hvaru gdje sam osvojila zlatnu medalju već kao srednjoškolka.

Koju biste ocjenu vi dali hrvatskom slastičarstvu? U čemu smo dobri, a što bismo još mogli poboljšati?

Iskreno, jako smo daleko od Europe, a kamoli svijeta vezano za slastičarstvo jer se u nas ne ulaže. Svugdje se moramo sami gurati. Hrvatska država bi trebala stajati i moralno i financijski iza svakog tko se natječe na svjetskom prvenstvu te predstavlja hrvatsku državu, no toga kod nas još uvijek nema. Prepoznaju te tek onda kad svaki pojedinac postigne sam svojim mukama nešto u svijetu, ali onda je kasno.

Za takva natjecanja nije lako sam izdvojiti 20.000 kn, pogotovo meni, kao majci dvoje djece. Međutim, ja to gledam dugoročno te nikad mi nije bilo žao što sam svaku zarađenu kunu uložila u znanje. Zahvaljujem svojim sponzorima koji uvijek stoje iza mene pa makar i simbolično jer svaka je pomoć dobrodošla kad su u pitanju natjecanja te im je sve uzajamno uzvraćeno.

Imate li uzore u hrvatskom ili stranom slastičarstvu? Postoji li osoba koja Vas je inspirirala da postanete slastičarka?

Uzor u slastičarstvu je bio i ostao moj mentor, savjetnik Anton Čehić koji je prenio svu ljubav prema slastičarstva koju danas imam. Zatim, drugi uzor je gospodin Gennaro Barbato, slastičar iz Italije, naš vjerni prijatelj i veliki čovjek. S njim sam i dan danas u kontaktu te smo se nakon dugo godina opet susreli na Svjetskom prvenstvu u Riminiju.

Koji su vaši budući planovi – možemo li očekivati još natjecanja na kojem ćete sudjelovati?

Moji planovi u životu su itekako veliki. Itekako spremam još mnogo natjecanja u svojoj budućnosti, kao i mnogo ulaganja u slastičarstvo kao struku te želim dokazati da i mi, hrvatski slastičari znamo raditi svoj zanat i da smo itekako sposobni postići svjetski nivo. Ne zato da se pokažemo, već zato što zaista vrijedimo i jedni druge trebamo podržavati . Možda nemamo financijske mogućnosti, ali ako se hoće nađemo način, a ako ne želimo nađemo izliku. Sjetim se uvijek natjecanja u Italiji na Sigep giovani kad sam radila skulpturu od čokolade te nisam imala nikakav specijalni alat već samo nožić, čačkalicu i svoje vrijedne ruke. Kao natjecatelj iz Hrvatske sudjelovala sam na tom natjecanju, ali samo kao gost te nisam mogla osvojiti nagradu, ali me žiri odlučio nagraditi “specijalnom nagradom žirija” budući da sam dala sve od sebe i dokazala da je znanje, vještina i upornost itekako najvažnije i da se od ničega može napraviti nešto! Možda zvuči smiješno, ali zaista je bilo tako. Zato otvorimo oči – snaga je u nama.

Fotografije: Privatni album Silvie Cah

Kate Bošković
Kate Bošković

Svoju ljubav prema novinarstvu i slastičarstvu spojila je pokretanjem portala Slatkopedija, na kojem svakodnevno piše o svojim omiljenim temama.

No Comments Yet

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Enter Captcha Here : *

Reload Image