Dragica Lukin: „Moja misija je očuvanje i brendiranje naših slastica“

Dragica Lukin, hrvatska slastičarka s impresivnom hrvatskom i svjetskom karijerom, za naš se portal osvrnula na bogatstvo hrvatske slastičarske baštine, ali i najavila sudjelovanje u finalu svjetskog natjecanja Pastry Queen.

U svijetu slastičarstva Dragica Lukin postigla je gotovo sve što se postići može – osvojila je brojne nagrade i u Hrvatskoj i u svijetu, postala je međunarodni gastronomski sudac, članica je Hrvatske kulinarske akademije i predsjednica Hrvatskog saveza slastičara. U njezinom bogatom životopisu ističe se i činjenica da je tjedan dana bila „Poslovna žena svijeta“ – titulu joj je, jedinoj iz Hrvatske, dodijelila Međunarodna udruga poslovnih žena BPW International. Uz to, autorica je najdužeg kolača u Hrvatskoj te Istarske kroštule koju je radila za Guinessovu knjigu rekorda. Također je i počasni član osam kuharskih federacija te članica najstarijeg svjetskog humanitarnog plemstva Ritter Von Delo

Impresivnu karijeru ovih dana obogatila je i novim uspjesima – sredinom ovog mjeseca će, kao mentorica hrvatskoj slastičarki Silviji Cah sudjelovati u finalu svjetskog natjecanja Pastry Queen na kojemu će predstavljati Hrvatsku, a ovih je dana od SACEN International – Međunarodnog turističkog saveza dobila  najviše priznanje Internacionalni Vitez Kulinarstva Jugoistočne Europe i Mediterana.

U velikom razgovoru za naš portal Dragica Lukin otkrila je sve o svojim velikim uspjesima te o tomu što je još uvijek motivira za daljnji napredak u slastičarstvu.

Vaš je život neodvojivo povezan sa slasticama. Može se reći da vi živite slastičarstvo. Kad se i kako rodila vaša ljubav prema slasticama?

Prvo i najvažnije jest da su slastice moj život. Ljubav prema slasticama se u meni rodila dok sam bila djevojčica.  S  14 godina sam obukla bijelu bluzu, a sada mi je 64 godine.

Iza vas je bogata i uspješna karijera. Osvojili ste brojne nagrade, struka vas je nagradila, ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu, a očito je i da vas gosti vole. Mogli bismo reći da ste ostvarili sve što se ostvariti može. Što vas ipak tjera da nastavite dalje? Koja je vaša motivacija nakon tako duge karijere u slastičarstvu?

Moja motivacija jest činjenica da Hrvatska ima jako bogatu tradiciju, i inače u gastronomiji, a posebno  slasticama, samo ih treba na najbolji način izvući iz zaborava i plasirati kao brend, a to možete samo ako to volite i stalno radite na tome. Ja sam rekla da je moja misija očuvanje i brendiranje naših slastica i peciva.

Teško je nabrojati sve zadivljujuće činjenice iz vašeg bogatog životopisa, ali jedna od njih je i da ste međunarodna gastronomska sutkinja. Kako ste to postali i koja su najljepša iskustva koja ste dobili zahvaljujući tomu?

Da, ja sam i međunarodni sudac WACS (World Association of Chefs Societies). Prije šest godina sam kao prva od slastičara iz Hrvatske dobila licencu međunarodnog suca B kategorije, a prošle godine sam polagala i za A kategoriju. Prošlih godina sam morala suditi prvenstva, kako kod nas, tako i u inozemstvu te steći uvjete za polaganje ove visoke licence. To pokazuje da morate raditi i poznavati ne samo našu kuhinju, nego i kuhinje drugih naroda, a tako upoznajete i kulture drugih ljudi – kolega iz cijelog svijeta, i vidite odmah kako je vaša kuhinja rangirana. Mi ljudi iz Hrvatskog kuharskog saveza smo zasigurno ambasadori jer našim sudjelovanjem na međunarodnim prvenstvima promoviramo i našu kuhinju.

Upravo zato što ste međunarodna sutkinja, puno putujete, upoznajte tuđe kuhinje i slastičarstva. Kad usporedite slatke baštine drugih zemalja i našu, što možete reći o hrvatskoj slatkoj baštini. Možemo li se ponositi našim tradicionalnim slasticama?

Kad usporedim baštine drugih kuhinja vezano za slastice, mi smo definitivno u samom  svjetskom vrhu. Tu je jako puno napravljeno formiranjem Saveza slastičara Hrvatske i Hrvatskog kuharskog saveza.

Mislite li da se u Hrvatskoj vodi dovoljno računa o zaštiti naših tradicionalnih slastica ili ne? Što vi smatrate da moramo napraviti kako bismo očuvali tradicionalne slastice od zaborava?

Mislim da se jako malo računa vodi o zaštiti naših i jela i slastica. Jako malo je zaštićeno, skoro ništa. Možda je i naša greška što se nedovoljno borimo, ali su jako bitni i drugi faktori koji su možda nezainteresirani. Zemlja bez svoje tradicije je puno oskudnija nego što se misli.

Što  da napravimo? Moramo pod hitno reagirati jer znamo da zbog toga što smo bili zajedno u bivšoj državi, sad svako svojata i jela i slastice. To treba izvući i zajednički sjesti za stol i dogovoriti što je čije te odmah uz pomoć naših Ministarstava zaštiti naše slastice. Mi smo turistička destinacija, moramo imati svoje brendove koje ćemo plasirati našem gostu.

Vi ste 2013. napravili Istarsku kroštulu za Guinessovu knjigu rekorda koja je bila dugačka 24 m. Što vas je potaknulo na izradu takve slastice i kako je uopće to izgledalo?

Da, napravila sam kroštulu dužine 24 m. Prvi razlog jest taj što je to omiljena slastica kod nas u Istri, a drugi je moja želja da ostane zapisana jer je zaslužila poštovanje.

Osim toga, autorica ste i najdužeg kolača u Hrvatskoj, torte od 152 metra koju ste izradili s požeškim đacima. Kako je bilo to iskustvo i kakvi su se đaci pokazali pri takvom izazovu?

Autorica sam najdužeg kolača od 152 metra, to je bio kremasti kolač. Taj je kolač bio položen na našu hrvatsku zastavu za koju vjerujem da je bila i najduža. Radila sam ga s učenicima slastičarske i pekarske škole. Željela sam to napraviti s budućim majstorima jer jako volim raditi s djecom.

Na Fakultetu za turistički menadžment u Opatiji vi ste vanjski suradnik za edukaciju u očuvanju hrvatske tradicionalne kuhinje. Kako je došlo do te suradnje i koliki je interes studenata za vaš kolegij?

Da, već osam generacija S-hip – specijalizacija hrane i pića Opatija i već tri generacije u Bosni i Hercegovini. Mislim da je do suradnje došlo zahvaljujući prof. dr. Ivanoviću – to je njegov projekt koji se pokazao odličnim. Imamo jako dobar odaziv kolega iz velikih hotelskih kuća i zdravstvenih ustanova.

Na prošlogodišnjem Interslastu istaknuli ste kako je slastičarstvo u svijetu doseglo svoj vrhunac, a kako je istovremeno najveći problem nedostatak radne snage. Što mislite, koji je razlog tomu? Zašto mladi ne biraju slastičarstvo – je li problem edukacija, uvjeti rada, zahtjevnost posla ili nešto sasvim drugo? Kako možemo privući mlade slastičarstvu?

Slastičarstvo nije više zanat, to je cijela znanost, vidite što se sve u svijetu radi. Sada postoje razne specijalizacije, čokolatera, art class, artistika, radovi od šećera, skulpture od šećera, skulpture od tijesta, brze dekoracije kod prezentacije slastica. Mislim da je u Hrvatskoj trenutno najveći problem to što nemamo dovoljno mladih jer smo dosta stara država, ali oni koji se upišu i žele raditi i školovati se, mogu jako dobro zaraditi.

Sredinom siječnja u Riminiju će se održati međunarodni sajam Sigep, u sklopu kojeg je organizirano i natjecanje Pastry Queen, na kojem vi sudjelujete kao mentorica slastičarki Silviji Cah. Što je bilo potrebno kako biste se plasirali među 12 finalista?

Od  20. do 24. siječnja 2018. održava se 39. Sigep, a u sklopu njega i Pastry Queen natjecanje na kojemu sam ja mentorica našoj Silviji Cah. Ponosna sam što smo  ušli među 12 zemalja svijeta kao natjecateljice za svjetsku kraljicu slastica jer već to jako puno govori o tomu da smo u samom svjetskom slastičarskom vrhu. Ja ujedno i sudim i kao sudac WACS-a pa zbog sukoba interesa ne mogu suditi našoj natjecateljici.

Možete li nam sada otkriti što pripremate za finale i kakva su vaša, ali i Silviina očekivanja vezana za ovo natjecanje?

Mogu samo reći da je tema astrologija, a ostalo će biti iznenađenje. Radi se intenzivno već dva i pol mjeseca.

Iako ste slastičarka svjetskog glasa i uvažen član međunarodnog žirija, vi ste ostali vjerni Umagu u kojem vodite obiteljsku slastičarnicu. Ljubav prema slasticama prenijeli ste i na potomstvo pa vam je tako sin postao majstor slastičar. Kako je započela vaša umaška slatka priča i koliko je izazovno voditi vlastiti posao?

Vjerujte, ja sam ponosna što sam kao obrtnik 40 godina pošteno obavljala svoj rad i usputno se školovala, gradila karijeru i svoju obitelj. Sve sam postigla uz pomoć svoje obitelji na koju sam jako ponosna. Vidite da je to moj sin nastavio raditi, možda je čak otišao i još jednu ljestvicu više. Umaška priča je počela 1992. godine povratkom iz Njemačke, gdje smo imali i prvi privatni obiteljski pansion Villa Soši, a sada imamo i dvije prekrasne vile s bazenima koje su maksimalno popunjene. Tu našim gostima poslužujemo zdravi doručak i imamo najbolje reference  u destinaciji.

Kad se osvrnete na svoju karijeru, koje biste trenutke istaknuli kao najveće uspjehe, što vas i danas čini ponosnom?

Kad se osvrnem unatrag, najviše sam ponosna na to što sam educirala jako puno mladih kolega koji su danas po cijelom svijetu, čak izuzetno dobro poslodavci i dobri, humani ljudi.

I za kraj, imate li neki savjet za uspješnu izradu slastica koji bi mogao poslužiti i našim čitateljima?

Svaka slastica je dobra ako je rađena s domaćom i sezonskom namirnicom  te ako je u nju ugrađeno puno ljubavi. Pravi majstor postajete samo ako volite ono što radite. Svaki slastičar i čovjek koji voli slastice zna da slastica može popraviti i ono jelo koje možda i nije bilo tako dobro.

Fotografije: Dragica Lukin

Kate Bošković
Kate Bošković

Svoju ljubav prema novinarstvu i slastičarstvu spojila je pokretanjem portala Slatkopedija, na kojem svakodnevno piše o svojim omiljenim temama.

No Comments Yet

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Enter Captcha Here : *

Reload Image