Prije dva mjeseca Petra Vuković je proglašena najboljom mladom slastičarkom Velike Britanije, a u velikom intervju za naš portal otkriva kako je do te titule došlo.
Petra Vuković u posljednja je dva mjeseca postala dobro poznato ime u hrvatskim medijima. Naime, u lipnju je osvojila titulu najbolje mlade slastičarke Velike Britanije. U toj zemlji Petra je studirala preddiplomski studij Tehnologije slastičarstva i pekarstva te radila na poziciji do glavnog pastry chefa u restoranu s Michelinovom zvjezdicom.
Upravo joj je njezin glavni pastry chef bio mentor na natjecanju na kojem je žiri očarala vrhunski pripremljenim desertom od ostataka lisnatog tijesta.
Sve o tomu kako su tekle pripreme za natjecanje, kakvo joj je bilo iskustvo studiranja u Engleskoj te kakvi su joj planovi za budućnost, otkrila je u velikom intervju za naš portal.
Prije otprilike dva mjeseca okrunjeni ste nagradom najbolje mlade slastičarke u Velikoj Britaniji. Kako sada, s odmakom, gledate na ovo priznanje i koliko vam ono znači?
Evo da, prošlo je skoro dva mjeseca od moje pobjede. Ne znam stvarno što reći o tomu. Još uvijek sam jako sretna zbog te pobjede, ali mogu reći da mi je cijeli taj proces priprema značio još više nego sama pobjeda tako da sam stvarno zahvalna na svemu što sam naučila u tom procesu i na svoj podršci koju sam imala.
Put do nagrade nije bio lagan ni kratak, no krenimo redom. Prije svega, kako je uopće krenula vaša slatka priča u Engleskoj, odnosno zašto ste baš odabrali studiranje u Birminghamu?
Mogu reći da je moja ljubav prema slasticama ozbiljnije započela s prvim razredima srednje škole, znači prije nekih sedam godina. Kolači su kroz četiri godine bili rezervirani za vikende i nikada nisam mislila da bi mi to zapravo mogla postati profesija. Kako se kraj srednje škole približavao kraju tako sam počela razmišljati o fakultetu i jednostavno se nisam mogla vidjeti u ničemu drugom osim u slasticama i tako je počelo istraživanje o kulinarskim školama i fakultetima. University College Birmingham se činio kao najprihvatljivija opcija zbog više razloga: samog programa koji je nudio, ali i neke sigurnosti što se tiče života u stranoj zemlji zato što je dosta Hrvata već studiralo tamo. Nakon odabira fakulteta i grada sam proces prijavljivanja i odlaska je bio dosta jednostavan.
Iako ste proglašeni najboljom slastičarkom, vi niste studirali slastičarstvo već studij Tehnologiju slastičarstva i pekarstva. Kako izgleda taj studij i koliko se on razlikuje od onoga što svi dobro poznajemo pod pojmom slastičarstvo?
Program je sastavljen od različitih predmeta koji su dosta koncentrirani na više znanstvenu stranu slastičarstva i pekarstva. Učili su nas kako određene stvari utječu na završni proizvod, kako funkcionira proizvodnja slastica ili pekarskih proizvoda u velikim tvornicama i dosta su fokusirani na kreiranje novih proizvoda. Na prvoj godini je bilo više praktičnih predmeta gdje bi u kuhinjama učili određene tehnike, a onda je s vremenom postajalo više tehnološki.
Budući da u Hrvatskoj niste završili srednju slastičarsku školu, jeste li možda prilikom dolaska na studij osjetili nedostatak tog predznanja na samom početku ili ste krenuli s istom startnom pozicijom kao i drugi kolege?
U određenim situacijama sam osjetila razliku, ne nužno što se tiče znanja o kolačima nego više samog snalaženja u kuhinji. Kako sam stvarno puno vremena uložili u istraživanje o kolačima prije odlaska na faks, meni se osobno činilo da sam o nekim stvarima znala više od ostalih studenata zato što su oni bili koncentrirani samo na ono što su učili u školi i nisu istraživali izvan toga pa zato ne mislim da sam bila u zaostatku.
Koje su najveće prednosti, a koje mane studija koji ste upravo završili (na čemu vam također od srca čestitamo)?
Gledajući iz sadašnje perspektive ne mogu reći da mi je najbitniji dio života u Engleskoj bio faks, nego cijelo iskustvo koje je bilo vezano za odlazak u Englesku. Ja smatram da sam zbog tog iskustva postala puno hrabrija, otvorenija i spremna na nove izazove. Također, vidjela sam koliko prilika mogu dobiti i zbog toga sam postala puno ambicioznija. Što se tiče lošijih strana, mislim da faks nije potpuno ispunio moja očekivanja što se tiče mojih slastičarskih sposobnosti. Ja sam prvenstveno išla tamo studirati da postanem slastičar pa sam bila malo razočarana s količinom vremena provedenim u kuhinji, ali to je moja greška zato što fakultet jasno ističe sve predmete i vjerujem da su ljudi koji su htjeli postati tehnolozi slastičarstva zadovoljni sa znanjem koje su dobili.
Osim obrazovanja, odlazak na studij donio vam je i dragocjeno radno iskustvo na poziciji do glavnog slastičarskog šefa u restoranu s Michelinovom zvjezdicom. Koja znanja nosite iz te kuhinje i koliko vam je značio taj „pogled iznutra“ na slastičarsku struku?
Glavni slastičar i ja zajedno smo radili na sekciji. Moram reći da je taj restoran najljepše iskustvo moga života i neizmjerno sam zahvalna što sam uopće dobila priliku raditi tamo. Potpuno sam se promijenila i poslovno i privatno zbog stvari koje sam naučila tamo. Kuhinja je puna velikih profesionalaca koji su me obilježili za cijeli život. Mislim da nema ljepše stvari za mladu osobu nego biti u okruženju koji potiče i cijeni napredak i učenje. Taj posao mi je stvar koja mi je najviše obilježila život u ove tri godine i znam da ova nagrada ne bi bila moguća bez svega toga što sam naučila tamo.
“Nakon što smo završili s natjecanjem i kad sam vidjela deserte svoje konkurencije bila sam sigurna da neću pobijediti.”
PETRA VUKOVIĆ
Vaš šef iz restorana bio je i vaš mentor na natjecanju na kojem ste odnijeli pobjedu. Kolika je njegova uloga u ovom vašem uspjehu i kako je izgledalo vaše pripremanje za ovo natjecanje? Koliko dugo su trajale pripreme i što su sve uključivale?
Tako je, moj glavni slastičar je bio moj mentor za natjecanje. On je osoba kojoj je od mog početka rada u restoranu istinski htjela da ja napredujem. Od početka je mjerio koliko mi vremena treba da nešto napravim i tjerao me da budem brža i bolja. Učio me da sve propitkujem i pronalazim način kako da nešto učinim brže i bolje i u isto vrijeme objašnjavao kako određene tehnike ili sastojci funkcioniraju i utječu jedni na druge. Pripreme za natjecanje su krenule polagano od drugog mjeseca, znači od kad sam saznala da sam ušla u finale. Naravno one tada nisu bile tako intenzivne zbog obaveza posla i fakulteta. Dolazila sam na posao nakon fakulteta ili kad bih imala nešto slobodnog vremena. Recepte sam mijenjala nebrojeno puta i svaki put bi chefovi u kuhinji to isprobavali i davali savjete dok nismo došli do toga čime smo bili zadovoljni. Par probnih natjecanja sam imala na fakultetu i tamo su profesori bili velika podrška i isto tako davali svoja mišljenja. Mogu reći da je stvarno puno rada i razmišljanja dano u to natjecanje, a i plod toga se vidi u toj pobjedi.
Na natjecanju se ocjenjivalo pet važnih kategorija: okus, prezentacija, inovativnost, higijena i tehnika. Jeste li se svakoj od toj kategorija tijekom priprema i samog natjecanja jednako posvetili ili ste nekima dali prednost u odnosu na ostale?
Higijena i tehnika su stvari koje su rezultat rada u profesionalnoj kuhinji tako da je to nešto što mi je prirodno pa se tome nisam trebala toliko posvetiti. Okusi su definitivno nešto čemu sam se posvetila najviše i koji su zahtijevali najviše pozornosti. Moram priznati da sam mislila da je puno lakše izbalansirati sve okuse nego što je zapravo bilo tako da sam tek na zadnjim probama bila potpuno zadovoljna okusom svega.
Iz medijskih tekstova da se iščitati da je prednost u vašem slučaju donijelo odlično iskorištavanje ostataka lisnatog tijesta. Možete li nam reći što ste točno pripremili od ostataka i smatrate li i vi da je to donijelo prednost?
Od ostatka smo morali napraviti takozvane palmierse prigodne za britanski Afternoon tea. Ja sam svoje palmierse punila giandujom (kremom od lješnjaka i čokolade) i na vrh sam stavila cremux od kruške i ukrasila prženim lješnjacima, kockicama krušaka lagano skuhanima u začinima i jestivim cvijećem. Moram priznati da je to stvar u koju sam uložila najmanje razmišljanja i vremena, ali ispostavilo se da su ostali kandidati uložili manje od mene. Kako je to bio zadnji i nekako sporedni zadatak nitko nije s njima napravio nešto posebno dok su moji imali pet elemenata u sebi.
Što ste sve morali pripremiti u samom finalu te koje ste tehnike morali koristiti, odnosno koje sve slastice pripremiti? Jeste li očekivali pobjedu odnosno kakva vam se činila konkurencija?
U finalu smo u četiri sata trebali pripremiti jedan restoranski desert, jedan desert koji koristi rižu, čokoladne praline, getaux pathivier i već spomenute palmierse.
Nakon što smo završili s natjecanjem i kad sam vidjela deserte svoje konkurencije bila sam sigurna da neću pobijediti. Mislila sam da sam u top 5, ali odmah sam svom mentoru rekla ma nema šanse da ja pobijedim. Jela određenih kandidata su izgledala stvarno jako lijepo, ali valjda izgled nije bio jedini kriterij.
Kako to da ste se nakon ovog velikog uspjeha odlučili vratiti u Lijepu Našu?
Plan je od početka studija bio vratiti se u Hrvatsku tako da sam došla vidjeti kako funkcionira hrvatska kulinarska scena. Isto tako ne vidim svoj život, pogotovo kad budem starija, negdje izvan Hrvatske tako da sam za sada tu, ali ne zatvaram opcije mogućnosti koje bi mi se mogle pružiti izvan Hrvatske.
Budući da je studij koji ste upravo završili bio preddiplomski, planirate li nastaviti svoje studiranje i na diplomskoj razini?
Ne planiram nastaviti studij na diplomskoj razini. Kao što sam rekla ja sam više fokusirana na praktični dio svoga i posla i ne vidim potrebu za nastavkom studija, barem za sad.
S kim biste od hrvatskih slastičara voljeli raditi i koga od hrvatskih slastičara osobito cijenite?
Moram priznati da nisam previše upoznata s hrvatskom slastičarskom scenom, ali vidim da određeni ljudi rade lijepe stvari u Hrvatskoj.
Imate li uzora na svjetskoj slastičarskoj sceni?
Što se tiče svjetske razine mislim da imam više chefova nego slastičara čijem se radu divim. Ali od slastičara moram reći da je vjerojatno Benoit Blin iz Le Manoir aux Quat Saisons osoba za koju već duže vrijeme želim raditi baš zbog njihove posvećenosti treniranju mladih ljudi. Drugi slastičari kojima se divim su isto Jordi Roca i možda malo manje poznati Jonathan Pichler koji radi prekrasne stvari.
Nakon trogodišnjeg boravka u Engleskoj, možete li usporediti hrvatsko i britansko slastičarstvo?
To mi je stvarno teško usporediti jer nisam nikad radila u Hrvatskoj, a i ne mogu reći da ovi deserti što sam radila u restoranu predstavljaju Englesku tako da stvarno nisam mjerodavna što se toga tiče.
I na kraju, koji su vaši slatki planovi za budućnost?
Planovi za budućnost još nisu jasni, ali za sada je plan usavršavati se i učiti što je više moguće. Otkrivati nove stilove i prihvaćati prilike koje dolaze na tom putu.
Fotografije: Privatna arhiva Petre Vuković
