Sa Svetozarom Nilovićem, osnivačem riječkoga muzeja Peek&Poke, razgovarali smo o ponovnom oživljavanju nekad omiljene riječke slastice.
Rigojanči je nekad bila neizostavna slastica riječkog kraja, prisutna u svim slastičarnicama, rado viđen gost na proslavama, ali i u svakodnevnom životu. Međutim, s godinama je taj prepoznatljivi dio riječkog identiteta jednostavno nestao iz ponude gradskih slastičarnica. Iz zaborava ga je odlučio istrgnuti Svetozar Nilović, osnivač riječkog muzeja Peek&Poke, koji prema vlastitim riječima, nema puno znanja o slasticama, ali zna koliko je rigojanči nekad bio važan za Riječane i koliko su prepoznatljive slastice važne za identitet nekog grada.
Stoga je i pokrenuo projekt ponovne popularizacije ove slastice. U planu ima i organizaciju izložbe i natjecanja, objavu slikovnice…, a sve to u cilju vraćanja ove slastice ondje gdje joj je i mjesto – u ponudu riječkih slastičarnica.
S njim smo stoga razgovarali o projektu, planovima i o tomu kako je uopće nastao ovaj kolač te po komu je dobio ime.
Što je rigojanči i kako ste došli na ideju njegove ponovne popularizacije?
Rigojanči je kolač koji je (za vrijeme Austro-Ugarske, kad je i nastao) bio sveprisutan kolač u Rijeci. Uspio je „preživjeti“ i dolazak novog vremena, ali se vjerojatno putem negdje zagubio originalni recept jer se po svojoj teksturi razlikuje od originalne verzije. Kolač je inače bio sveprisutan u riječkim slastičarnicama više od 100 godina i u zadnje vrijeme je počeo jednostavno nestajati, a to je slastica koju su konzumirali brojne generacije Riječana. Cijela ideja nastala je prošle godine u kolovozu kad sam jednostavno primijetio da ove slastice više nema u ponudi. Druga stvar koja je zanimljiva je da (osim uz granična područja s Mađarskom) kolač nije bio nigdje prisutan u ponudi, ali i da malo ljudi zna za njega i uz to je bio (koliko god da zvuči prenapuhano) sastavni dio riječkog identiteta.
Možete li nam detaljnije predstaviti vaš projekt?
Sam projekt je podijeljen na više faza – od istraživačkog rada, prikupljanja materijala do završne izložbe. U projekt je kao partner uključen Pomorski muzej u Rijeci gdje će se 21. rujna 2018. i otvoriti, u prisutstvu uzvanika, izložba o toj slastici (ali i drugim). U planu je i izdavanje slikovnice za djecu, kao i kazališna predstava. To su planovi za drugi dio godine kada će se i realizirati višemjesečni trud.
Tko vas je podržao i pomogao u ovom projektu? Što je od planiranoga do sada realizirano, a što tek planirate?
Svakako moram istaknuti veliku pomoć mađarskog veleposlanstva koja je prepoznalo ovaj projekt kao zanimljiv, kako s povijesnog aspekta, tako i sa sociološkog. Kako je projekt u tijeku, tj. kontinuirano traje, tako se i etapno realiziraju planovi. U projekt se uključio Grad Rijeka – odjel za kulturu i Primorsko-goranska županija. Osim kulturnog dijela, u planu su i radionice, ali i natjecanja koja će održavati tijekom listopada i studenog 2018.
Jeste li uspjeli u svom naumu da ovoj slastici vratite staru slavu? Može li ju se danas ponovno naći u riječkim slastičarnicama?
Na ovo je pitanje dosta teško precizno odgovoriti, ali prema onomu što sam načuo iz „dobro obaviještenih izvora“, čuli smo da se malo po mala vraća na police slastičarnica, ali i nekih dućana.
Kako je uopće došlo do toga da je ova kultna slastica nestala iz riječkih slastičarnica?
Nestanak je možda najbolje opisati jednom riječju – mainstream kolači koji su istisnuli ovaj biser slastičarstva. Nedovoljna informiranost, ali ne treba svakako ni to smetnuti s uma, zakon ponude i potražnje. U zadnjih par dana svjedokom sam brojnih poziva podrške, ali i pomoći, i sve do jedan poziv bio je onako – nostalgičan, tako da starije generacije znaju za kolač, dok su mlađi manje upućeni pa osim mainstream kolača tipa kremšnite i sacherice ni ne znaju za druge kolače.
Za naše čitatelje koji se nikada nisu susreli s tom slasticom, možete li nam ju pobliže opisati?
Iako nisam slastičar i zaista ne znam ništa o slasticama (jedino što znam dobro napraviti je pita od jabuka (smijeh)), teško mi ju je riječima dočarati. U tom okusu svakako je prisutna nostalgija, ali i kvaliteta samog kolača od tamne čokolade, svježeg šlaga i biskvita. Možda je najbolje opisati kolač riječima osobe po kojoj je dobio ime „Probaj ga, taman je poput moje kože, sladak poput naše ljubavi.“
Kako je i kada nastala ova slastica? U kojim se prigodama jeo rigojanči?
Ono što se sigurno zna je da je kolač nastao krajem XIX stoljeća. Tu se sad gubi povijesni trag, je li nastao u Parizu, Budimpešti ili Beču? Kod nas u Rijeci bio je prisutan skoro u svakoj slastičarnici i recimo da ga je moja generacija doživljavala kao svakodnevnu slasticu (ne mislim da se jeo svaki dan, ali kad bi se išlo na kolače, išlo bi se na rigojanči). Danas sam svjedokom da su mi se javili ljudi koji taj kolač pripremaju uz mađarsku granicu za vjenčanja, krštenja …
Tko je njezin autor? Što znači naziv rigojanči?
Autor kolača za sada je nepoznat. Pretpostavka je da je kolač nastao u Parizu, u hotelu u kojem je Rigo Jancsi sa svojim orkestrom svirao. Tada se rodila ljubav između njega i belgijske princeze američkog porijekla, Clare Ward. Samo ime kolača ima zaista fascinantnu priču. Kolač je nastao na osnovi stvarnih likova i događanja te skandala (jer se ipak radilo o pripadniku Roma i aristokratkinje) i zabranjene ljubavi. Samo kolač nosi ime po Rigo Jancsiju (što u prijevodu znači Ivica Kos) koji je, navodno, s tim kolačem osvojio prelijepu princezu.
Fotografije: Svetozar Nilović
