Na preko četiristo stranica knjigokuharice našle su se uspomene Sandre Rončević, koja prodajom svog izdanja želi pomoći onima kojima su obiteljske uspomene ostale pod ruševinama njihovih gradova i sela.
Krajem studenog prošle godine društvene mreže preplavila je vijest o tomu da iz tiska izlazi prva kuharica s potpisom Sandre Rončević, autorice poznatog bloga O slanom i slatkom: o svemu. Oduševljenje je tim više izazvala činjenica da to nije tek još jedna kuharica, samo još jedna zbirka recepata već da je riječ o izdanju koje autorica naziva „knjigokuharicom“. Riječ je to koja na najbolji način opisuje spoj koji se na stranicama ovog izdanja, nazvanog Mrvu ovog, zeru onog, dogodio – jer u njoj su recepti popraćeni pričama napisanim prepoznatljivim Sandrinim stilom.
Odmah po objavi vijesti o izlasku knjigokuharice iz tiska, mi smo sa Sandrom napravili intervju u kojem nam je ona opisala put koji je vodio od stvaranja ideje o ovakvom izdanju do objave njezinog gurmanskog spomenara.
Intervju je ipak, zbog niza različitih okolnosti, svoju objavu čekao duže od mjesec dana. I sada, kada je dio Hrvatske ranjen najtežom nesrećom, kad su mnogi ljudi u Petrinji, Sisku i Glini po drugi put u samo trideset godina ostali bez svojih obiteljskih uspomena koje su ostale u ruševinama njihovih kuća, sada i ova knjigokuharica dobiva sasvim drugi smisao.
Naime, Sandra je odlučila prodajom svoje prve kuharice pomoći žrtvama razornog potresa – od svakog prodanog izdanja, 50 kuna ići će za žrtve potresa. Cilj je prodati 200 knjiga i na taj način prikupiti 10.000 kuna.
U nastavku pročitajte što vas čeka na stranicama njezinog gurmanskog spomenara uz koji će, nada se Sandra, neke nove obitelji stvarati svoje slatke i slane uspomene.
Nedavno je iz tiska izašla vaša knjiga „Mrvu ovog, zeru onog“ koja nosi podnaslov Gurmanski spomenar, a koju vi od milja nazivate knjigokuharica. Kako biste u kratkim crtama opisali ovaj svoj veliki projekt?
Baš kao što joj i sami naslov govori, u njoj ima ponešto od svega; nije koncipirana kao klasična kuharica sa strogom podjelom na predjela, glava jela, deserte, već sam ju složila po nekim svojim tematskim cjelinama. Pa tako u njoj ima recepata iz mojih talijanskih skitanja, ima divnih bliskoistočnih jela i meza, ima nekoliko svjetskih klasika, ali i juha, salata, ribljih recepata, puno onih sitnih zalogaja koje stavljamo u teglice i poslužujemo u zdjelicama (umaka, namaza, pašteta), ima i jedno veliko poglavlje posvećeno brašnjenju, pod time mislim na kruh, peciva, pogačice, focaccie, pizzu, ali i miješenje i pečenje kruha s prirodnim kvasom, tzv. sourdough, a ono što je čitateljima vašeg portala vjerojatno najzanimljivije, ima i slastica!
Podnaslov „Gurmanski spomenar“ najbolje opisuje o kakvim se receptima, ali i kratkim pričama koje prate recepte, radi – o onima koje pamtim, vučem iz djetinjstva, svakodnevnog života, ali i onima s putovanja jer osim recepata, u knjizi se mogu pronaći i kratke priče koje vezujem uz zalogaje i ljude.
Koliko ste dugo radili na stvaranju ove, po svemu posebne, knjige/kuharice?
Relativno kratko – nešto manje od 5 mjeseci. Kad sam napravila koncept i popisala što bih sve voljela vidjeti u toj knjizi, jednostavno sam krenula dan po dan – kuhala, fotografirala zapisivala pa dokle dođem. I evo, došla sam do kraja, što je za mene nefokusiranu i nediscipliniranu stvarno veliki uspjeh. U knjizi se mogu naći i stari, i novi recepti, i stare i nove priče, baš sam htjela napraviti takvu jednu kompilaciju jer na blogu imam recepata koji su tako dobro prihvaćeni i koje sam oduvijek htjela smjestiti u neku knjigu. I sad su tu!
Otkrijete nam neke tehničke podatke – koliko stranica ima vaša kuharica, koliko slatkih, a koliko slanih recepata te koliko slatkih priča?
Knjiga ima 440 stranica, u njoj prevladavaju slani recepti jer sam ja taj neki više slani tip, dok slatkih recepata ima oko dvadesetak. S obzirom da se broj starnica tijekom pisanja knjige opasno penjao preko četiri stotine, morala sam smanjiti broj recepata, tako da dosta slatkih recepata koje sam htjela staviti, na kraju nisam stavila jer nisu stali. Možda je to znak da napravim jednu malu slatku kuharicu, ha?!
Naš fokus je naravno na slatkom dijelu vaše knjige. Što točno ljubitelji slastica mogu očekivati u vašoj knjizi? Kakvi ih recepti očekuju u vašoj knjizi? Radi li se o jednostavnim, svakodnevnim slatkim receptima ili nekim složenijim, za posebne prilike?
Recepti za slastice su poprilično jednostavni i relativno se brzo pripremaju, ali to ne znači da takvi deserti ne mogu biti posluženi u posebnim prilikama. Naglasak stavljam na kvalitetne namirnice; na domaća jaja, maslac, kvalitetnu čokoladu, orašaste plodove, punomasno slatko vrhnje, na ricottu, citruse, sezonsko voće. Kroz svoje sam recepte u kuharici obradila i vučeno tijesto, i prhko tijesto za pite ili sconese, i torte bez brašna, i razne kekse, i klasik poput bakine medene pite. U njoj ćete moći pronaći i recept za tortu Caprese, koja je u isti tren i svakodnevna, i svečana, ali i za na brzinu pečene breskve poslužene s tučenim grčkim jogurtom i medom. Stvarno ima recepata za svakoga – i za klasičare, i za vegane, i za bezglutence. Nisu to ciljano takvi recepti, već su prirodno u svojoj srži takvi!
Spomenuli ste da u kuharici ima i starih i novih recepata, no jeste li u kuharicu uvrstili samo nove slatke recepte ili se mogu naći i oni koji su već osvojili srca vaših čitatelja na blogu?
Kako rekoh, kuharica je zbirka i starih, i novih recepata pa tako u njoj imam i mojih starih, dobro poznatih klasika poput limun raspucanaca, vinskih kolutića, tiramisua s pireom od pečene bundeve koji je jako dugo na blogu i koji je meni divan. No ima i nekih noviteta, poput torte od ricotte i limuna ili divne slovenske slastice znane pod imenom kobariški štruklji. Ima i recept ja jednu divnu, jednostavnu tortu od jabuka i ricotte s kardamomom – meni je ta torta fantastična! To je ona jednostavna kolač-torta koju možeš jesti svaki dan i u bilo koje doba dana.
Na vašem blogu često se može iščitati i vaša ljubav prema talijanskoj gastronomiji – jesu li u kuharicu uvršteni i talijanski recepti?
O da, da, jesu! Prvo poglavlje je posvećeno upravo talijanskoj gastronomiji i talijanskim receptima. Mislim da je to brojem recepata ujedno i najveće poglavlje i ono obrađuje sve ono što nam je najpoznatije iz talijanske gastronomije – razne umake i tjestenine, njoke, rižota, par mesnih jela, famoznu parmigianu i caponatu, ali i meni nezaobilazna toskanska jela – ribollitu, pappu al pomodoro i panzanellu. I da, nazivi svih jela iz tog poglavlja su napisani na talijanskom. I ono što ovo poglavlje razlikuje od drugih, u ovom poglavlju baš svaki recept prati jedna kratka priča ili kako ja kažem, crtica, dok s drugim poglavljima to nije slučaj jer sam morala rezati broj priča kako bih zadržala neki razuman finalni broj stranica.
Osvrnimo se malo i na sam dizajn vaše kuharice – bijela naslovnica kontrast je tamnim fotografijama po kojima ste prepoznatljivi pratiteljima svog bloga. Tko je zaslužan za izgled kuharice?
Mislim da je bjelina naslovnice mnoge iznenadila, točnije mislim da nitko nije očekivao bijelu naslovnicu koja je tako divno bacila kontru mom standardno tamnom izričaju i low key fotografijama. S druge strane, ta naslovnica je svojom bjelinom i s tih nekoliko crnih slova i četiri obojene hrpice čisto utjelovljenje jednostavnosti o kojoj ja stalno pričam i koja se provlači kako kroz moju filozofiju života, tako i kroz moje recepte. Plus, ta bijela naslovnica je napravljena za otiske prstiju, s namjerom da ne ostane bijela, da poprimi boju svojih vlasnika.
Za dizajn je zaslužan Jelenko Hercog, čovjek kojega jako dugo poznajem i kojemu sam s velikim veseljem bacila ovaj svoj projekt u ruke. Jelenko je i fantastičan dizajner, i veliki gurman, a prije svega genijalan čovjek. Bio je uz mene od prvog dana i fantastično uhvatio srž cijele priče (što je poprilično teško jer ja nisam baš uvijek razumljiva). On je tip koji napravi par rješenja, ali vama ponudi samo jedno – ono s kojim je on skroz zadovoljan. Tako je bilo i ovom slučaju, ovo što gledate je bilo prvo rješenje dizajna koje je ponudio, i takvo je ostalo. Bilo je par sitnih modifikacija koje su bile diktirane dužinom tekstova i samih recepata, ali to je bilo to, od samog početka. Bez Jelenka to ne bi bilo to. I ja sam toliko sretna i ponosna da je ovu knjigu radio baš on.
Općenito, tko je sve sudjelovao u stvaranju ovog vašeg gurmanskog spomenara?
Osim Jelenka i mene kao autorice, moram spomenuti i moju prijateljicu Maju Deković Mondekar koja je imala jako težak zadatak lekture. Kažem težak jer mi je Maja, usprkos svim pravilima, pustila sve moje izmišljene riječi, pustila mi je moj kolokvijalni izričaj i moje sintagme, pustila je sve ono što mene u pismu čini prepoznatljivom i svojom (pustila mi je moja pretjerivanja, kao npr. „veliku lončinu“, a znamo da je uz lončinu velika nepotrebni višak), ali mi nije pustila zareze, točke i zdrndani poredak riječi u rečenici. Tu me dovela u red.
Za moje fotografije, one dvije koje sam stavila u knjigu, je zaslužna Mila Batinica i ona je isto imala nenormalno težak zadatak jer ja nisam baš od bivanja ispred objektiva i strašno teško je sa mnom snimiti normalnu, pristojnu fotku. Jednostavno se osjećam neprirodno i to se vidi pa onda uglavnom nešto izvodim i odu tri sata za dvije fotke.
Koliko vidimo na društvenim mrežama, reakcije na vaše izdanje su fantastične. Jeste li očekivali toliko oduševljenje svojim djelom ili su vas reakcije iznenadile?
Moram priznati da, iako sam se nadala pozitivnim reakcijama, nisam očekivala baš ovakve „wow“ reakcije i totalno oduševljenje, a posebno su me iznenadile reakcije na dizajn korica i koliko su one fantastično prihvaćene. Iznenadilo me i koliko su ljudi na isti način poput mene same, koja sam skroz emotivno vezana za određene priče i recepte, reagirali na sami sadržaj, koliko im je on emocija izazvao, koliko su plakali i koliko se smijali istim onim pričama na koje sam i sama baš tako reagirala kad sam ih pisala i kasnije čitala. Rekla bih da sam napisala knjigu s pričama i sjećanjima u kojima se može prepoznati baš svatko od nas. Napisala sam knjigu koja je u isto vrijeme i korisna, i zabavna, i emotivna, koja služi i kao inspiracija za ručak, i kao odmak od dana. Jedan od komentara koji me je baš dirnuo u srce je bio u stilu „Da u knjižari slažem knjige, ne bih znala bi li ju stavila među kuharice ili beletristiku. Pogriješiš, kako god!“ Mislim da je ovom rečenicom baš sve rečeno o ovoj knjizi, odnosno knjigokuharici i da je iz ove rečenice jasno vidljivo zašto ju ja zovem knjigokuharicom.
Otkrijte nam na kraju neku tajnu uspješne pripreme slastica? Na što moraju osobit obratiti pozornost da bi im božićne slastice zasjale u punom sjaju?
Ja uvijek kažem da je za svako jelo pa tako i za slastice najvažnija ljubav i predanost kod njihove pripreme. Ako koristite kvalitetne sastojke, ako pomno pratite recepte i poštujete omjere i temperature pečenja (ali i hlađenja) napisane u receptima, ako pažljivo pratite sve korake, božićne slastice će sigurno zasjati u punom sjaju. U slastičarstvu nema žurbe i nestrpljenja, to sam naučila na vlastitim primjerima.
Fotografije: O slanom i slatkom: o svemu
