Već petnaest godina „Da mi je nešto slatko“, blog koji potpisuje Ana-Marija Bujić, predstavlja sigurnu adresu za sve ljubitelje slatke, ali i slane hrane.
Održati se petnaest godina na blogerskoj sceni nije mala stvari. Osobito ako se zna da se ta scena u posljednjih petnaest godina iznimno promijenila. Blogerski sadržaj s vlastitih se domena prelio na društvene mreže, fotografije i videa dosegli su svjetsku razinu, broj aktivnih i vrlo kvalitetnih blogera koji stvaraju vrhunske gastro priče iz godine u godinu se povećavao, a i sama publika s vremenom je podigla svoja očekivanja.
Kroz sve te promjene hrabro i uspješno koračala je i još uvijek korača Ana-Marija Bujić, poznata dubrovačka gastro blogerica, koja je svoju ljubav prema hrani, osim blogom, okrunila i objavljivanjem više kuharica te otvaranjem restorana Pantarul, koji je danas Dubrovčanima i njihovim gostima omiljena adresa.
Njezin blog “Da mi je nešto slatko” jedan je od najstarijih, ako ne i najstariji hrvatski gastro blog koji je prošlog tjedna proslavio veliki petnaesti rođendan.
Kako je izgledao njezin put od skromnih blogerskih početaka do danas u svega četiri odgovora otkriva nam sama Ana-Marija.
Gledano iz današnje perspektive, kako ti sada izgledaju tvoji blogerski počeci i blogerska scena tada u odnosu na ovu sadašnju scenu?
Na te početke uvijek gledam s dozom nostalgije. U trenutku kad sam odlučila otvoriti blog, bila sam studentica na dugom, ljetnom odmoru koja gotovo nije imala pojma kuhati. Kad se situacija usporedi s današnjim društvenim mrežama, sve je bilo puno opuštenije u smislu da je ritam objava bio ležerniji – nekoliko puta tjedno ili samo jednom, to je bila norma. Danas smo svi mnogo prisutniji online, ako ništa kroz 24-satne storyje.
Blogerska zajednica bila je nemjerljivo manja od današnje, naročito ako govorimo o niši food bloga. Svi smo se međusobno poznavali, barem virtualno ako ne i uživo i u komentarima ispod objava znale su se povesti prave polemike što je još i više potenciralo taj moment mini online zajednice.
Malo manje ružičasta strana priče bila je teško dostupna informacija. Danas za svaki mogući aspekt bloganja imate hrpu besplatnih YouTube videa ili online tečajeve pa sve možete vrlo brzo naučiti ako se imate vremena posvetiti tom zadatku. U stara doba bloga toga nije bilo i sve smo radili metodom pokušaja i pogrešaka tako da je proces učenja bio mnogo dugotrajniji. Zato su oni „aha! Momenti“ bili neprocjenjivi.
Neki od čitatelja prisutni su još od 2007., znam ih po imenu, znam što vole, kako dišu. Iako većinu vjerojatno nikad neću upoznati u stvarnom životu, taj osjećaj da su s druge strane ekrana virtualno poznata lica nezamjenjiv je.
ANA-MARIJA BUJIĆ
Petnaest godina je iza tebe, obilježene su brojnim uspjesima. Koji bi ti izdvojila kao najveći?
Uspjeh se može promatrati na više načina. Ako gledamo tradicionalno, rekla bih da je najveći uspjeh Pantarul, projekt koji muž i ja i cijeli tim živimo svaki dan i koji je sad već priznat i u međunarodnim okvirima. U sličnu kategoriju svrstavam i sve kuharice koje su dosad izašle jer je svaka bila ozbiljan pothvat za sebe.
Međutim, ako uspjeh promatramo nešto slobodnije, onda bih rekla da je to ona online #Familija, kako od milja zovem ljude koji su uvijek tu, s lijepom riječi, konstruktivnim komentarom i vjetrom u leđa. Neki od čitatelja prisutni su još od 2007., znam ih po imenu, znam što vole, kako dišu. Iako većinu vjerojatno nikad neću upoznati u stvarnom životu, taj osjećaj da su s druge strane ekrana virtualno poznata lica nezamjenjiv je.
Imaš li nakon petnaest godina prisutnosti na sceni još uvijek dovoljno inspiracije za nove projekte? Što te motivira za dalje?
Imam! Nekad i viška, rekla bih. Periodički me baš “napadne” inspiracija i to mi se baš sad događa. U tom trenutku treba usporiti, odvagnuti opcije i ipak se posvetiti jednom ili maksimalno dva projekta. U povojima su sad dva noviteta koja se nadam ponuditi uskoro, ali kako volim onu “prvo skoči pa reci hop” o tome ćemo nekom drugom prilikom. J
I na kraju, što je ostalo isto od prvog dana postojanja bloga odnosno je li išta ostalo poptuno isto?
Rekla bih zapravo da ništa nije sasvim isto, ali nije to nužno loše. Dapače. Kao i sve, i online aktivnost evoluira tako da je prirodno da se stvari mijenjaju. Zabavno je zapravo sve to promatrati iznutra i prilagođavati se novim uvjetima. Ovakav hobi/posao tjera na kontinuirano učenje i usavršavanje i jako sam sretna da se imam priliku time baviti i dijeliti momente pozitive s ljudima koji su tu negdje online već godinama, neki i punih petnaest.
Fotografije: Ana-Marija Bujić
