Blog, kuharica, restoran, druga kuharica – mnogo toga već je iza Ana-Marije Bujić, autorice poznatog bloga Da mi je nešto slatko, koja nam je u ovom razgovoru dala uvid u priču o tomu kako su se svi ti projekti razvijali.
Već dvanaest godina Ana-Marija Bujić dijeli slatke recepte sa svojim čitateljima na jednom od najpoznatijih i najdugovječnijih hrvatskih gastro blogova – Da mi je nešto slatko. Ono što je započelo kao studenstki hobi, preraslo je u nešto puno više – u životni projekt iz kojeg su onda nastali neki novi, veliki projekti poput restorana i kuharica.
Dvije, odnosno čak tri kuharice (uzevši u obzir da druga ima i hrvatsko i englesko izdanje) izašle su iz kuhinje svestrane Ana-Marije, a posljednji projekt koji je skuhala jesu radionice koje se održavaju u Pantarulu, a kojima se unosi kreativni sadržaj u, inače uspavanu, zimu dalmatinskog grada.
O novostima na njezinom blogu, o kuharicama i restoranu, o radionicama, ali i o omiljenom slatkom božićnom meniju – o svemu tomu razgovarali smo s Ana-Marijom Bujić.
Nedavno je vaš blog Da mi je nešto slatko doživio potpuni redizajn. Zašto ste se odlučili na to i koliko su dugo trajali radovi na novom izgledu i konceptu bloga? Koje su najvažnije novosti vezane za sam blog?
Blogu je bio potreban redizajn da bi bolje odražavao sve čime se bavim. Uz recepte koji su u standardnom formatu, tu su sada i meni važne teme: pisanje kuharica, restoran, organizacija radionica i sl. Rad na redizajnu trajao je nekoliko mjeseci jer je materijala puno (u ovih 12 godina skupilo se petstotinjak recepata), a radne sam sate uglavnom morala odrađivati navečer.
Najvažnija je novost da sam objedinila hrvatski i engleski blog te da je sada kuharice moguće naručiti izravno preko webshopa. Ostale se promjene odnose na bolju kategorizaciju i preglednost te na vizualni aspekt stranice.
Koje su prve reakcije vaših čitatelja na novi izgled bloga – javljaju li vam se s komentarima i što kažu na novi izgleda starog, dobrog znanca?
Zasad mi se čini da su jako zadovoljni i da se lako snalaze. Reakcije su baš jako pozitivne, samo sam od jedne osobe dobila nekoliko konstruktivnih kritika od kojih neke namjeravam i uvažiti. Sretna sam da se ljudi lako snalaze jer je jedan od osnovnih ciljeva bio bolja pretraživost sadržaja.
Priču o tomu kako je blog dobio ime već ste puno puta ispričali. Da sada pokrećete blog, biste li ostali pri ovom imenu ili biste imali neke druge ideje?
Ime sam odabrala toliko spontano i iskreno da mislim da bih ga i zadržala. S vremenom se izgled bloga mijenjao (ovo je treći obuhvatan redizajn u 12 godina), ali bez obzira na sve druge promjene, nikad dosad nisam poželjela promijeniti ime.
Blog vam je donio svašta – razne nagrade, poslovne mogućnosti, suradnje i prijateljstva. Što biste vi istaknuli kao ono najvažnije i najvrednije što ste dobili vođenjem bloga?
Vrlo jednostavno pitanje, a tako složen odgovor!
Broj jedan su ljudi i prijateljstva. Zahvaljujući blogu stekla sam četiri divne prijateljice s kojima se čujem na dnevnoj bazi i ne bih ih dala ni za što na svijetu. Tu je i cijeli niz drugih poznanstava i gurmana s kojima sam s vremenom stupila u kontakt i koji su na različite načine obogatili moj život.
Blog mi je zatim dao i određenu hrabrost da se upustim u poduzetničke vode i s mužem i našim prijateljem i partnerom otvorim restoran. Teško da bih se na takav korak odlučila bez blogerske pozadine.
I posljednje, ali jednako važno, blog mi je dao podlogu za pisanje kuharica u kojem sam se baš jako pronašla jer savršeno objedinjuje moje tri ljubavi – pisanje, hranu i fotografiju.
Jedna od novosti na vašem blogu je i činjenica da je on sada dostupan i na engleskom jeziku. Kako to da ste odlučili ponuditi svoj sadržaj i na engleskom jeziku i hoće li se on razlikovati od onoga na hrvatskom?
I dosad sam imala blog na engleskom samo što je bio odvojen od hrvatskog i bio je zapravo mali prozor u anglofoni svijet i lijep način komunikacije s čitateljima kuharica na engleskom. Sada mi je želja sve objediniti i uniformirati tako da bude prepoznatljivo, pa bilo to na hrvatskom ili engleskom. Kad govorimo o dvojezičnosti, najveći je novitet to što će sav novi sadržaj biti dostupan na oba jezika što dosad nije bio slučaj.
Otvorenost prema stranom tržištu pokazali ste i svojom prvom kuharicom na engleskom jeziku What’s Cooking in Dubrovnik? Kako ste došli na ideju pisanja kuharice i koliko vam je dugo trebalo da je napišete?
Otkad sam pokrenula blog Da mi je nešto slatko… cijelo sam vrijeme neka svoja otkrića iz stranih kuhinja predstavljala hrvatskoj publici. S obzirom na to da naša tradicija obiluje prekrasnim jelima i slasticama, u prvoj sam kuharici jednostavno preokrenula priču i ono naše i lokalno prestavila prema vani.
What’s Cooking in Dubrovnik? izdana je 2014., a pisala sam dvije godine. To je bio period kad sam žonglirala s nekoliko poslova, radila od jutra do mraka i jedino kad sam se kuharici mogla posvetiti bili su vikendi. No sav se uloženi trud isplatio.
Odakle ste crpili inspiraciju za recepte i u kolikoj su mjeri slastice zastupljene u vašoj kuharici?
Recepti su mahom obiteljski, a ako nisu dio obiteljskog fundusa, dali su mi ih prijatelji i rodbina tako da su svi višestruko testirani.
Slastica ima mnogo, otprilike 40 posto kuharice otpada na slatke recepte.
Jedan od vaših uspješnih projekata je i restoran Pantarul koji ste otvorili zajedno s tadašnjim dečkom, a danas mužem Milanom Vasićem i prijateljem Đurom Šiljugom. Kako je Pantarul dobio ime i po čemu se on razlikuje od drugih dubrovačkih restorana?
Pantarul (što u dubrovačkom govoru značu „vilica“) naša je obiteljska svakodnevica. Otvorili smo ga s mišlju da našim Dubrovčanima ponudimo nešto lijepo i novo, nešto što će im biti na raspolaganju tijekom užurbanog ljeta, ali i usred hladne i katkada dosadne zime grada koji najviše živi u toplijem dijelu godine. Jelovnik je sezonski, usluga iskreno ljubazna, a veliki dio naših gostiju znamo po imenu i jelu koje najviše vole. Pomalo kao u onoj seriji Kafić uzdravlje.
Tko je u vašem restoranu zadužen za slastice? Sudjelujete li i vi u izboru i izradi slatkih jelovnika?
Imamo izvanredan tim u kuhinji koji hvalim na svakom koraku, gdje čuju i ne čuju. Na čelu kuhinje je Jadran Tutavac i to je osoba s kojom koordiniramo sve izmjene na jelovniku. Jadran je veliki kulinarski kreativac, ali ujedno i staložena osoba i kolega s kojim je lijepo surađivati.
Jelovnik se mijenja tri puta godišnje, nakon neformalnih sastanaka na kojima odlučimo o smjeru kojim želimo ići. Zatim ide faza testiranja i kušanja i kad smo zadovoljni svime, onda novitete podijelimo i s gostima.
U slatki se jelovnik miješam puno više nego u slani. Naime, naša karta nije velika, ali tim se i više trudimo da ono što imamo bude kvalitetno i ukusno.
Mijenja li se i ponuda slastica ovisno o sezoni i kakve se najčešće slastice nude u Pantarulu?
Ponuda slastica mijenja se najmanje tri puta godišnje. Naime, tim ritmom mijenjamo cijelu kartu pa tako i njezin slatki dio, a prostora za kreativnost i iskušavanje novoga imamo i zahvaljujući dnevnim desertima.
Pantarulove su slastice jednostavne gledane iz perspektive vrhunskog slastičarstva. Presudan faktor za odabir deserata uvijek nam je okus. Koliko god je nekad lijepo vidjeti prekrasno izvedenu slasticu koja ostavlja savršen vizualan dojam, ako okus ne prati isti nivo, po mom iskustvu kod gosta će uslijediti razočaranje.
S obzirom na to da nam raspodjela zadataka u kuhinji ne dopušta da imamo zasebnog slastičara, opredijelili smo se za drugi pristup – besprijekoran okus i odabir namirnica koji se nikad ne zasniva na kompromisu. Na sastojcima se ne štedi, a nadamo se da naši deserti golicaju sve one okusne pupoljke koje bi i trebali.
Vođenje Pantarula dovelo je i do vaše druge kuharice Pantarul doma, koja ima i svoje englesko izdanje. Možete li nam malo detaljnije predstaviti svoju drugu kuharicu, naročito njezin slatki dio?
Druga kuharica veliki naglasak stavlja na druženje za stolom – ono čega nam u ovom užurbanom dobu svima nedostaje. U kuharici (koja ima i hrvatsko i zasebno englesko izdanje) ima 110 recepata i svi od njih prikladni su za pripremu unaprijed. Ukratko, ideja je da sve pripremite i skuhate dan prije i da, kad gosti dođu, sjednete i uživate zajedno s njima.
Osim recepata, u kuharici sam podijelila i nekoliko ideja o organizaciji druženja, normativima i svim ostalim sitnicama koje pomažu da se lakše snađemo u kuhinji. A s obzirom na to da bez dobrih ljudi nema ni dobrog restorana, ukratko sam predstavila i naše suradnike, vinske stručnjake, uzgajivače i dobavljače te i njih zamolila za neke male savjete i trikove koji će svima biti korisni.
Kao većina ostalih jela u kuharici, i kolači dolaze s Pantarulovog jelovnika. Trudila sam se da budu zastupljene različite vrste slastica kako bi se pronašlo za svakoga ponešto – od laganog semifredda do nešto zasitnijih browniesa sa suhim šljivama koji su npr. idealna pratnja čaši crnog vina.
No najvažnije što vam o toj kuharici mogu reći jest da me nakon godinu i pol rada na njoj nevjerojatno veseli kad vidim da ljudi po receptima stvarno kuhaju i što je najvažnije, druže se. Preko društvenih mreža često mi pošalju slike jela i stola i činjenica da na taj način nekako posredno s njima dijelim to veselje baš mi je velika čast.
Osim kuharice, Pantarul vas je ove godine doveo i do novog projekta – započeo je niz radionica u Pantarulu. Hoće li se među njima naći i neke slatke radionice?
Da, te su radionice Pantarulov pokušaj borbe protiv zimskog sivila! Teme su vrlo šarolike i tijekom šest mjeseci u planu imamo niz od šest radionica – po jedna svaki mjesec. Krenuli smo sa cvijećem, baš nedavno imali radionicu keramike, a nastavljamo sa specialty kavom, vinom, fotografijom hrane i kuhanjem. Vjerujem da će se za ljubitelje slatkog naći ponešto na ovoj posljednjoj!
Po zanimanju ste profesorica i prevoditeljica engleskog i francuskog jezika. Kako ste stekli znanje iz kulinarstva, osobito slastičarstva? Jeste li išli na neke tečajeve, radionice?
Jezici su moja prva ljubav i magisterij iz engleskog i francuskog jedino je moje formalno obrazovanje. Naime, što se kuhanja tiče, samouka sam. U početku, u studentskim danima, oslanjala sam se na savjete i iskustvo koje su mi prenosile mama i baba (a i dan-danas se za neke stvari volim posavjetovati s njima), zatim sam jako puno eksperimentirala sama, istraživala kuharice, a danas sam okružena kulinarskim profesionalcima od kojih puno učim. Nekad čak i u naizgled beznačajnim razgovorima čujem nešto što poslije povežem s nečim drugim i neprestano se trudim upijati nešto novo – što čitajući, što isprobavajući nove stvari, što kušajući.
Koji su neki sitni trikovi zahvaljujući kojima vam slastice uvijek dobro ispadnu, a koje ste s godinama naučili? Biste li neki savjet podijelili s našim čitateljima?
Rijetki su trikovi koji se mogu primijeniti na baš sve recepte pa zato radije dijelim nekoliko postulata kojih se uvijek držim kad ulazim u kuhinju.
Prvo, treba početi i završiti sa čistom kuhinjom i radnom površinom. Raspremajte u hodu.
Drugo, ako radite novi recept, svakako ga najprije cijelog pročitajte da znate što vas čeka.
Treće, mise en place tj. priprema je pola posla. Sve odmjerite i pripremite i onda lako možete pratiti recept.
I na kraju, otkrijte nam čime ćete zasladiti nadolazeće božićne blagdane? Koje se slastice obavezno moraju naći na vašem blagdanskom stolu?
U našoj se obitelji tradicionalno radi više vrsta sitnih kolača: vanilin roščići, keksi od oraha ili badema u različitim oblicima te londoneri svake su godine dio blagdanskog stola. Moj muž jako voli rum kuglice i kuglice od kokosa i bijele čokolade, a ja stollen pa će biti svega pomalo. Za sam Božić i Novu godinu naći će se i neka torta, ali još nisam odlučila koja.
Fotografije: Ana-Marija Bujić
