„Jedi do mile volje“ uz sadržaj koji potpisuje Mile Butorac

Nakon što je već godinama prisutan na društvenim mrežama, Mile Butorac je krajem prošle godine pokrenuo i svoj blog. Upravo tim povodom ugostili smo ovog mladog blogera na našem portalu.

Iako je tek krajem prošle godine na hrvatskom blogerskom nebu osvanuo novi blog namijenjen dijeljenju slasnih recepata nazvan Jedi do mile volje, rad njegovog autora hrvatskoj je javnost već dobro poznat. Naime, iza novog bloga stoji Mile Butorac, koji je svoju prepoznatljivost već izgradio svojim Instagram profilom hungry_mile.

Provjereni recepti, neodoljive fotografije koje vrlo često potpisuje njegova kolegica Marija Laća i predivne priče koje prate njegove objave, kao i optimizam koji na svom profilu svaki dan širi, privukao je veliki broj pratitelja koji su konačno dočekali dan u kojem je Mile pokrenuo svoj blog.

Kako je započela njegova blogerska priča, koje slatke uspomene ga vežu za njegovu Liku te možemo li i kada očekivati njegovu kuharicu, otkrio je u razgovoru za naš portal.

Blog Jedi do mile volje pokrenut je tek krajem prošle godine, ali vi ipak niste novo ime na hrvatskoj gastro blogerskoj sceni. Otkrijte nam kako je sve počele i koliko ste već dugo prisutni u našoj zajednici blogera?

Nakon sudjelovanja u prvoj sezoni showa „Tri, dva, jedan – kuhaj!“ (proljeće 2014.) krenuo sam malo više kuhati i istraživati, postalo mi je jasno da me hrana zanima malo više od toga što skuhati sutra za ručak. Kako sam više kuhao tako sam krenuo i fotografirati ta jela i stavljati ih na Instagram. Nakon nepunih godinu dana od toga jedna prijateljica je za moj tadašnji privatni profil „das_mile“ izjavila da je samo takav promašaj i kako bi se trebao zvati „hungry_mile“. Nakon nekoliko dana to mi je postalo simpatično i odlučio sam promijeniti ime.

Prije pokretanja vlastitog bloga, kao i danas, bili ste i jeste jako aktivni na svom profilu hungry_mile. Koliko dugo postoji taj profil i kako ste se uopće krenuli s profesionalnim vođenjem profila?

Početkom 2017. odlučio sam se „ozbiljnije“ posvetiti Instagramu: mislim da je zapravo svemu kumovala prva prava suradnja i tek nakon nje otkrivam sve mogućnosti koje ta platforma nudi. Mislim da me kroz sve vrijeme vodi ista želja – što više kuhati i peći, probati što više toga… Rasti i razvijati se u svim pogledima od kuhanja, prezentacije do fotografije i teksta.

Vaš je profil (i sada blog) ispunjen predivnim fotografijama jela, od kojih kod nas osobito divljenje izazivaju fotografije slastica. No, za razliku od većine blogera, fotografije na vašem profilu ne potpisujete vi već uglavnom fotografkinja Marija Laća. Kako je došlo do vaše suradnje i kako to da ste fotografiju odlučili prepustiti u ruke profesionalaca?

Do svega je došlo vrlo spontano, upoznala nas je zajednička prijateljica, a Marija se u to vrijeme htjela okušati u što više područja fotografije. Prvotno je sve ostalo na nekoj ideji, a nekoliko mjeseci od upoznavanja smo i dogovorili druženje i prvo neobavezno fotografiranje. Od tada je jako puno fotografiranja i projekata iza nas, a meni su te fotografije i danas jako drage. Ona je pomalo kritična prema njima budući da od tada nije prestala sa svojim razvojem i učenjem, pa danas vidi neke nedostatke. Posebno mi je drago što je ona zavoljela fotografiju hrane i što joj je ona jedno od glavnih područja rada.

Vaš blog nosi ime Jedi do mile volje. Jedete li vi doista do mile volje ili se ipak znate zaustaviti na „vrijeme“, osobito kad su slastice u pitanju?

Moja cijela filozofija i vizija hrana počivaju na balansu, smatram kako je vrlo važno jesti raznovrsno. Nisam obožavatelj potpunih odricanja i pretjeranih ekstremna te zbog svega toga taj naziv. Još uvijek pokušavam pronaći prave riječ, prave načine i dobar put za iskazati i pokrenuti sve ono što jedi do mile volje meni predstavlja i što s tim projektom želim.  Sve to će možda će i potrajati, a možda u jednom trenutku samo krene… Svakako je to bio neki logičan korak jer i ja i „hungry_mile“ kroz sve ove godine odrastamo.

Sudeći prema hastagu koji često koristite #dođiminakolače, ali i po sadržaju vaših objava, dalo bi se zaključiti da više volite slatko nego slano. Jesmo li u pravo i kad se zapravo razvila vaša ljubav prema slasticama?

Zapravo meni se jako teško odlučiti, najviše volim jela iz pećnice, i slana i slatka. Ali rekao bih da slatko više volim pripremati i da mi nije problem nekoliko sati raditi desert i stajati uz vagu,  mikser, biskvite, kremu… Najviše zbog toga što većinu toga što pečem ili podijelim ili pečem za darove, goste. Mislim da iz te pozadinske priče dijeljenja, darivanja i druženja uz kolače dolazi moja ljubav.  A definitivno slano više volim jesti.

Sjećate li se koja je bila prva slastica koju ste pripremili? Jeste li prilikom pripreme iste imali nečiju pomoć ili ste sve radili samostalno?

Odrastanjem na farmi od malena sam dio svih procesa hrane: od uzgoja do stola, i uvijek sam se motao po kuhinji bilo uz bake, mamu ili strinu. Moj prvi samostalni desert (ako se to može tako nazvati) bile su „čupave banane“ recept iz tada jako popularnog magazina „Dječji klub“. Banane narezane na kolutove te uvaljane u rastopljenu čokoladu i kokos. Mislim da su tu u pitanju niži razredi osnovne škole, onda se nastavilo uz pečenje palačinki, da bi do prvih pravih kolača došlo u višim razredima osnovne škole. Zapravo prije me deserti nisu toliko privlačili, htio sam biti kuhar tako da sam ja puno prije postao samostalan u kuhanju ručkova nego u pečenju kolača.  

Često se u svojim objavama vraćate u svoju rodnu Liku. Postoje li neki slatki mirisi i okusi koji vas vraćaju u slatke dane djetinjstva?

Obožavam Liku, ta priroda, mir, zrak… sve! Ponekad sanjam da se nekada svemu tome u potpunosti i vratim. Mislim da su mi pekmez od šljiva i krumpir (pogotovo police) prva asocijacija na okuse Like. Dok mi je djetinjstvo definitivno obilježio „pohani kruh“ koji nam je za doručak na masti pržila i pripremala baka.  

Osim društvenih mreža i bloga, s kolegicom Marijom Laća vodite i fotografski studio nazvan Hungry studio. Kad i kako ste došli na ideju pokretanja tog studija i koliko ste zadovoljni dosadašnjim poslovanjem?

Ljetos smo shvatili koliko smo poslova odradili, a da nitko ili malo tko zna da mi stojimo iza toga (većinom su to kampanje i produkcija sadržaja za druge). Tako smo došli na ideju posebnog profila koji bi prikazao sav naš rad i bio kao svojevrsni portfolio. No, svaki novi projekt traži vrijeme i posvećenost, mi zbog svih ostalih obaveza malo kaskamo u redovitosti objavljivanja i aktivnom održavanju profila. Ali srećom i bez obzira na to radimo jer svi koji nas trebaju nađu način da dođu do nas.

U studiju, baš kao i na svom blogu, vi ste zaduženi za stilizaciju hrane. Odakle crpite inspiraciju za postavljanje setova i koliko vam vremena ode na planiranje i realizaciju jednog seta?

Dugogodišnji prijatelji mi danas često kažu da sam oduvijek bio umjetnička duša i kako nije ni čudo da ovako nešto radim. Zbilja smatram da mi neke stvari dolaze prirodno, da ih nekako osjećam i radim po tome. Velika snimanja i snimanja za klijente obično planiram minimalno dan – dva unaprijed jer ipak treba nabaviti hranu, suđe, ostale rekvizite i znati što radiš. Nerijetko se usprkos nekoj prvotnoj viziji u procesu snimanja prepustim ili prilagodim uvjetima pa početna ideja evoluira ili se gotovo u potpunosti promijeni.

Blogeri koji se bave hranom i posebno slastica su sve popularniji kako u svijetu, tako i kod nas. Kako vi ocjenjujete našu blogersku scenu i imate li među našim blogerima nekoga čiji rad osobito cijenite?

Jako cijenim sve svoje kolege i drago mi je da se cjelokupno tržište širi, da je ovako raznoliko i šareno. Odlično mi je što u cijelu priču ulazi puno novih ljudi, s nekom sjetom i posebnom radosti promatram pojedine mlade ljude i put koji grade. Prekrasni su mi njihovi entuzijazam, otvorenost  i želja za učenjem. Nisam netko tko voli govoriti kako je nekome lakše, ali zbilja mislim da su ovo odlična vremena za pokretanje vlastite priče, mislim kako u digitalnom svijetu ima mjesta za sve nas. Siguran sam ako sad krenem navoditi ljude kako bi mogao nekoga izostaviti, zato ovim putem želim reći bravo svih kolegama food/gastro blogerima za sav trud koji ulažu i čestitati im na kreativnosti i sadržaju koji pružaju svima nama.

Nakon društvenih mreža, bloga i studija, što još možemo očekivati od nas – spremate li možda neku slatku kuharicu ili nešto slično?

Kuharica mi je želja i siguran sam kako će se u skoroj budućnosti i dogoditi, imam već ideju pa samo trebam ukrasti oko godinu dana života i eto kuharice. Jako me privlači video forma i mislim da je video već uvelike sadašnjost digitale, tako da dosta razmišljam o tomu i to si nekako želim, uz još dosta toga (smijeh).

I za kraj, podijelite s našim čitateljima neke svoje male tajne za uspješnu pripremu slastica?

Dobro pročitati recept, ostaviti si vremena i biti strpljiv. Ništa ne dolazi preko noći, iza nekih iskustava, vještina i znanja su deseci pokušaja – samo je važno ne odustati. I ne mjerite se ni s kim, vaš put je samo vaš i uživajte u njemu. Kako bih volio da je meni netko govorio: opusti se! Sve će doći, naučit ćeš.

Fotografije: Marija Laća i Jedi do mile volje

Kate Bošković

Svoju ljubav prema novinarstvu i slastičarstvu spojila je pokretanjem portala Slatkopedija, na kojem svakodnevno piše o svojim omiljenim temama.

No Comments Yet

Leave a Reply

Your email address will not be published.