Naša čitateljica Antonija Neralić skrenula nam je pozornost da je dosta negativnih vijesti vezanih za ovogodišnju turističku sezonu i ponudu sladoleda pa je s nama podijelila divnu priču koja vraća osmijeh na lice.
I dok stranice svih nacionalnih medija (pa i našeg) ispunjavaju tekstovi o visokim cijenama sladoled koje nažalost, nerijetko ne prati jednaka kvaliteta, čime se ističe samo ono loše iz naše turističke ponude, jedna naša čitateljica odlučila je prekinuti niz negativnih priča i s nama podijeliti događaj koji je njoj i njezinoj obitelji, zahvaljujući divnim djelatnicama u jednoj sladoledarnici, ostao u osobito lijepom sjećanju.
Njezino ime je Antonija Neralić, a njezinu priču prenosimo u cijelosti:
„Prije negoli smo krenuli na more, djeca su od baka i djeda te od tete dobila novčiće za „sladoled“. Iako su im pogledi letjeli i prema igračkama, složili smo se da je sladoled ipak bolja opcija. I nismo pogriješili! Prema plaži Zlatni rat ima najfiniji sladoled koji smo ikad jeli. Piše na štandu Italian premium gelato (tako nekako). Kuglica je 2,5 eura, ali vrijedi svake lipe (još patim za kunama).
„Času nisam dobila, već je pozvala moju curku i na ono što je od sladoleda ostalo stavila novu kuglu i nije mi htjela naplatiti. Sreći nije bilo kraja, još je i braću zezala kako sad ima vise sladoleda nego oni. Naravno da smo se do kraja ljetovanja svaki dan vraćali po još sladoleda.“
Misleći, kao i svi kako je preskupo, a petero nas je, odlučili smo uzeti svaki po kuglicu pa ajde, bar da probamo. Međutim, kugle su ogromne i ponavljam, sladoled je odličan. Mojoj zvrkavoj curkici je pola kugle palo na pod pa sam tražila prodavačicu ako mi može dati papirnatu čašicu da pokupim ono što je dobro jer naravno, dijete od 6 godina je bilo tužno jer je ostalo bez pola sladoleda. Času nisam dobila, već je pozvala moju curku i na ono što je od sladoleda ostalo stavila novu kuglu i nije mi htjela naplatiti. Sreći nije bilo kraja, još je i braću zezala kako sad ima vise sladoleda nego oni. Naravno da smo se do kraja ljetovanja svaki dan vraćali po još sladoleda.“
Osim pozitivnog iskustva s Brača, Antonija nam je otkrila da je na povratku s godišnjeg sebi ispunila veliku želju – konačno je posjetila slastičarnicu Oš kolač?: „Na putu prema doma, pristali smo u Splitu. Kao pravi gladni sladokusci i gurmani, tražili smo i tražili, sve dok nismo našli, slastičarnicu Oš kolač. Pratim Teu Mamut već godinama i odavno sam si obećala da ako ikad dođem u Split, moram probati njezine kolače. Nisam požalila ni ja, a ni muž i djeca. Cijena se ne razlikuje od zagrebačkih i kopnenih, a jako, jaaaaaako finoooo!“
Zahvaljujemo Antoniji što nam je skrenula pozornost na to da na našoj obali ima i lijepih slatkih priča vrijednih dijeljenja. Ako ste i vi ovo ljeto doživjeli neku ovakvu slatku anegdotu, javite nam se preko naših društvenih mreža ili na mail kate.boskovic@slatkopedija.hr – pokrenimo zajedno val dobrih priča.
Fotografija: Canva
