Muzej sladoleda u New Yorku posjetila sam prije skoro pet mjeseci, a ipak sve do danas nisam napisala svoj doživljaj istog. Zašto je tako saznajte u nastavku teksta.
Kraj kolovoza i početak rujna prošle godine za mene je bio uistinu poseban. Naime, u tom sam periodu šest dana provela u New Yorku, gradu koji sam već tako „dobro znala“ zahvaljujući brojnim filmovima i serijama koje sam pogledala te knjigama koje sam pročitala. Ipak, konačni susret s ovim gradom pokazao mi je da o njemu zapravo ne znam ništa, a činjenica da sam danima bila na ulicama koje sam dotad viđala samo na televiziji još mi se uvijek čini nestvarnom.
No, neću sada u detalje opisivati moj posjet New York, već ću se fokusirati na onaj dio koji bi našim čitateljima mogao biti zanimljiv, a to je naravno – slatki dio. Osim činjenice da smo posjetile pekaru Dominquea Ansela i isprobale slavni cronut te prošetale ogromnim dućanom bombona, najvažniji dio posjeta bio je – posjet Muzeju sladoleda.
Budući da smo nas tri imale jako ispunjen raspored i nismo bile sigurne hoćemo li stići do Muzeja sladoleda (kojem sam se ja jako veselila jer je to prvi muzej sladoleda koji sam posjetila) odlučile smo da nećemo kupovati kartu unaprijed nego tek kad dođemo tamo. Iako je na njihovim stranicama bilo navedeno da ulasci prije 12 sati ostvaruju popust, u isto se nismo uvjerile na licu mjesta. Naime, kad smo došle bio je već poveći red ispred, a mogućnost kupovine karte na samom ulazu ne postoji pa smo je ipak morale kupiti online. Hrabro smo krenule kupiti ulaznicu za sve tri, no konačni iznos nas je u tomu spriječio. Naime, ulaznica za jednu osobu iznosila je 57 dolara.
Tada smo odlučile da uđem samo ja, dok su moje suputnice otišle uživati u kavi u obližnjem kafiću. Nakon što sam dočekala da u muzej bude puštena moja grupa, već sam na samom ulazu ostala iznenađena nemaštovitim i prilično skupim suvenirima koji vas dočekaju.
Zakoračivši u njujorški Muzej sladoleda, zapravo ulazite u nekakav Barbie svijet u kojem vlada ružičasta boja i (previše) euforično raspoloženje. Već pri samom početku, kada nam se obratila animatorica shvatila sam da ovo nije muzej – barem ne muzej u onom smislu riječi na koji sam ja navikla.
Riječ je zapravo o priličnoj skupoj šarenoj igraonici u koju Amerikanci dovode svoju djecu kako bi proslavila rođendan jedući neograničene količine sladoleda (koji su zapravo platili u toj bezobrazno skupoj ulaznici) te ludirajući se na raznim punktovima kao stvorenim za fotografiju za Instagram.
Evo i kratke ture po muzeju: nakon ulaska idete u prvu sobu u kojoj vas dočekuje prva degustacija iznimno lošeg i moglo bi se reći umjetnog točenog sladoleda. Nakon toga se penjete u rođendansku sobu (sobu ispunjenu rođendanskim tortama i kolačima – naravno, nejestivim jer je to samo instalacija) u kojoj možete degustirati popsicle jednako niske kvalitete kao i prethodni sladoled.
Iz rođendanske sobe prelazite u „njujorški metro“ ukrašen brojnim natpisima o sladoledima, a zatim u sobu s vratima gdje otvarajući vrata susrećete npr. idejnu kreatoricu muzeja.
Razgled se nastavlja ulaskom u sobu s visećim bananama, a zatim imate priliku ući u tunel s posipom za sladoled. Nakon što prođete sobu u kojoj na ploči slažući slova možete ispisati svoju poruku ili pak napisati odakle ste, prelazite na još jedan degustacijski punkt na kojem vas čeka sladoled koji je nešto ukusniji od prethodna dva.
Put vas tada konačno dovodi do jedine sobe vrijedne pažnje u ovom muzeju – one u kojoj je ukratko prikazana povijest sladoled te doneseni podaci kako su otkriveni pojedini okusi sladoleda, a tu je i kratki pregled različitih alata za pripremu i serviranje sladoleda i njihove promjene kroz povijest.
Očekuje vas još prolazak kroz tunel duge koji je zapravo još jedno mjesto za savršenu fotografiju za društvene mreže, a zatim birate svoj način silaska u igraonicu – kroz veliki tunel ili liftom. S obzirom na upozorenja za izbjegavanje tog tunela u slučaju nekih zdravstvenih problema, odabrala sam vožnju liftom koji me doveo do igraonice u kojoj sam degustirala sorbet od manga – možda i najbolje što su mi ponudili u ovom muzeju.
Jedna od najčešće viđenih komentara vezano za ovaj muzej je mogućnost uživanja u neograničenim količinama sladoleda. No, s obzirom na kvalitetu i okus istih mene opcija ponovnog naručivanja niti na jednom od navedenih degustacijskih punktova nije privlačila.
Iako sam se jako veselila ovom prvom muzeju sladoleda, moram priznati da mi je nakon njega ostao gorak okus u ustima. Naime, isti se baš ne bi mogao proglasiti muzejom već prije igraonicom za djecu s malim dodirom s poviješću sladoleda. Danas znam da ovu atrakciju nikomu ne bih preporučila, a ako imate 57 dolara viška radije ih potrošite na – kvalitetan sladoled.
Napomena: po trenutačnim podacima na njihovim stranicama, cijene ulaznica su značajno povoljnije, no iste ovise o potražnji. Međutim, s obzirom na ono što nudi – mislim da je svaka cijena previsoka.
Fotografije: Kate Bošković
