Otkriven 200. G. pr. Kr., klinčić je oduvijek bio poznat po svojim aromatičnosti i ljekovitim svojstvima.
U dokumentima iz drevne Kine, 200. g.pr.Kr., spominje se ljekovita uporaba klinčića – pri obraćanju caru dvorjani su morali žvakati klinčić kako bi imali ugodan dah, a kineski liječnici su ga primjenjivali kod zubobolje, probavnih smetnji i raznih infekcija. Kasnije su ga arapski trgovci prodavali Rimljanima. Portugalci su ga pronašli na otkrivenom otoku Spice te su s Nizozemcima držali monopol nad njegovom proizvodnjom sve do XVIII. stoljeća.
Osim kao mirodija, klinčić se već od XVI. stoljeća upotrebljavao kod izrade parfema upravo zahvaljujući svome intenzivnom, toplom i aromatičnom mirisu. I danas je sastojak brojnih poznatih parfema.
Klinčić je poznat i pod latinskim nazivom Syzygium aromaticum, a na latinskom se zove i clavus, što znači čavao, kojemu i sliči svojim oblikom. Zapravo, radi se o osušenim cvjetnim pupovima drveta karanfilovca koji se uzgaja u područjima s tropskom klimom – Indoneziji, Šri Lanci, Maleziji, Grenadi te na Madagaskaru. Zimzeleno drvo karanfilovca usko je i visoko 10–14 metara, a pupoljci su dugački oko centimetra i zatvoreni pri vrhovima. Beru se neotvoreni kada postanu svijetlocrveni. Zatim se suše nekoliko dana dok ne dobiju poznatu smeđu nijansu.
Fotografija: Pixabay
