Maja Danica Pečanić: “Kod fotografiranja slastica vrijedi pravilo manje je više”

Nagrađivana hrvatska fotografkinja hrane, Maja Danica Pečanić, za naš je portal objasnila što je potrebno za dobivanje vizualno atraktivne fotografije, koji su najveći izazovi kod fotografiranja slastica te kako je nastala njena nagrađena fotografija Piknik.

Njezine fotografije oduzimaju dah, a međunarodnu potvrdu kvalitete svoga rada dobila je 2016. kada je osvojila prvo mjesto na natjecanju Pink Lady® Food Photographer u kategoriji Hrana i obitelj. Njezina fotografija Piknik osvojila je naklonost žirijia na tom poznatom svjetskom natjecanju fotografa profesionalaca i amatera. Ona je Maja Danica Pečanić, a njezina dosadašnja karijera ispunjena je suradnjom  s velikim časopisima, kuharicama i reklamnim agencijama. Bilo je stoga logično da je zamolimo da nam u razgovoru za naš portal otkrije neke male tajne svog poslovnog uspjeha.

Kad ste se i kako odlučili baviti fotografijom hrane?

Fotografiranjem hrane odlučila sam se baviti prije otprilike 15 godina dok sam još bila apsolventica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Tada to još nije bio trend i ustvari sam još dugo godina bila jedina osoba u zemlji kojoj je to bila glavna zanimacija. Ubrzo sam se time počela baviti i profesionalno.

Koji su najveći izazovi s kojima se fotograf hrane u svom svakodnevnom poslu susreće?

Najveći izazov je naplata računa.

Što se sve treba „poklopiti“ kako bi se dobila dobra fotografija?

Da bi se dobila dobra fotografija u općenitom smislu potrebno je iskustvo i osjećaj. Bez iskustva može se zalomiti dobra fotografija, ali teško je postići da to bude standard koji je potreban ako se bavite time profesionalno. Pod osjećajem mislim na nešto što se smatra talentom, a zapravo je nešto puno šire. Mogu reći da mi je osobno moje formalno obrazovanje jako pomoglo u radu na tom osjećaju, razumijevanju kompozicije unutar kadra, ravnoteže, odnosima. Na taj način lako je kontrolirati i postići željeni rezultat.

Što biste nam Vi na temelju svog iskustva mogli reći – jesu li bolje i vizualno atraktivnije fotografije hrane ono koje nastaju u kuhinji (ili nekom drugom zatvorenom prostoru) ili one koje nastaju u prirodi? Utječe li uopće to na kvalitetu fotografije?

Lokacija ne utječe na kvalitetu fotografije u smislu otvorenog ili zatvorenog prostora. Na kvalitetu fotografije utječe kvaliteta svjetla i prepoznavanje istog. Kao što sam već ranije rekla, možete imati sreće pa imati dobre uvjete koje omogućavaju atraktivnu fotografiju, ali u biti s iskustvom i osjećajem dolazi do razumijevanja i manipuliranja svjetlom.

Godine 2016. osvojili ste prvo mjesto na Pink Lady natjecanju. Nagradu ste dobili za svoju fotografiju Piknik. Kako je i gdje nastala ta fotografija?

Fotografija Piknik nastala je na Žumberku. U nekom trenutku primijetila sam da me velik broj klijenata gleda isključivo kao fotografa hrane u smislu ‘close upa’ jela na tanjuru. Moj posao nije samo to. Mislila sam da je bitno pokazati kontekst hrane i lifestyle moment kroz tu konkretnu fotografiju.

Naravno, to je bio samo jedan od izgovora za skupiti prijatelje i organizirati jednodnevni izlet van grada. Dobra klopa, dobro društvo i nekoliko čaša vina…

Može li se napraviti dobra fotografija hrane bez stilista za hranu? Koliko je njegova uloga važna u procesu fotografiranja hrane?

Dobra fotografija hrane se može napraviti bez stilista za hranu, ali se ne može napraviti bez stiliziranja ukoliko pričamo o fotografiji koja je u svrhu neke priče, odnosno reklamne fotografije. Dobra fotografija hrane može biti i dokumentarna.

S kojim ste sve hrvatskim stilistima Vi dosad surađivali? Ima li po Vašem mišljenju dovoljno stilista za hranu u Hrvatskoj ili ne?

Dosad sam najviše surađivala s Tamarom Ganoci Frisch, zatim i s Domagojem Frisch, Željkom Fordren Jambrešič, Draganom Dragojlović, Jelenom Ivom Nikolić. Također, ostvarila sam zanimljive suradnje sa stilistima i van zemlje. Potražnja za stilistima u reklamnoj fotografiji i editorijalima ovisi o budžetima, a to opet ovisi o trendu u ekonomskoj politici te je tu kao i drugdje promjenjiva.

Mislim da nedostaje stilista koji se isključivo i profesionalno bave i prop i food stylingom jer vjerujem da bi Hrvatska mogla i brže i kvalitetnije pratiti svjetske trendove na taj način. Recimo, u zemljama gdje je to razvijenija profesija, prop i food styling su dva odvojena zanimanja.

Pojavom blogova, povećao se broj DIY pristupa. To je šarmantno, ali veliki klijenti traže više od toga; ozbiljan showreel, razumijevanje kadra i namirnice, brzina na setu i sl.

Ukratko, mislim da na polju fotografije i stylinga hrane svi imamo puno prostora za napredak.

Volite li Vi više fotografirati sama jela ili ljude koji konzumiraju jela i zašto?

Teško pitanje. Ukoliko se radi o bazičnim uvjetima, sklonija sam close-upima. Kada iza sebe imam produkciju koja mi osigurava adekvatnu lokaciju, kostimografa, rekvizitu i sl., uživam u širini kadra, konzumacijama i već prije spomenutom kontekstu. Taj pristup je zahtjevniji, izazovniji i s vremenom meni osobno sve privlačniji.

Jeste li dosad često fotografirali slastice? Koji su izazovi kad je fotografiranje slastica u pitanju?

Fotografije slastica su česte u mom poslu. Izazovi se pojavljuju kada dođe do fotkanja sladoleda usred ljeta, koktela koji se tope i mijenjaju iz sekunde u sekundu, potrage za sezonskim voćem koje treba izgledati besprijekorno usred zime itd. Postoje razni trikovi da se ti izazovi umanje, ali to su već male tajne gore navedenih stilista.

Kakve slastice osobito volite fotografirati – moderne ili tradicionalne, možda zdrave, kremaste ili suhe? Je li Vam zanimljivije fotografirati proces izrade slastica ili gotovi desert i zašto?

Nema tu pravila. Mogu reći da sam sklonija fotografiranju deserata koji nisu predekorirani i na kojima se raspoznaju sastojci i tekstura. Vizualno oni izgledaju jestivije i isticanjem pojedinih detalja, desert dobije svoj sofisticiraniji izgled i jestivost. Svježa menta, rastopljena karamela, čokoladni truffle… kod takvih slastica nema greške.

Izrada slastica je često kaotična. Meni osobno proces izgleda dobro jer kao fotograf nemam ništa protiv rasipanog brašna po drvenim podlogama, meda koji se cijedi po kuhinji ili asimetrično narezanog voća.

Ipak, čini mi se da klijenti na kraju dana preferiraju gotovi desert jer najčešće slasticu žele pokazati u svom punom sjaju.

Pratite li blogove koji se bave hranom, naročito slasticama? Kakva Vam se čini kvaliteta fotografija na tim blogovima?

Da budem iskrena, na pratim puno blogove s obzirom na ritam koji mi to ne dozvoljava dovoljno, ali poprilično sam prisutna na Instagramu.

Mislim da postoje pojedinci. Ne želim zvučati arogantno, ali otkad je hrana postala trend, svatko gura objektiv u svoj doručak, ručak, večeru. To ne znači da je fotograf. Mislim da je ta razina fotografije dovoljna za osnovnu informaciju, privatni blog, ali nikako za klijente, ambalaže ili ozbiljnu reklamnu kampanju.

Koji su neki ključni savjeti koje biste mogli dati našim čitateljima – kako da bez profesionalnih uvjeta i bez stilista hrane, njihova fotografija neke slastice bude dobra i vizualno atraktivna? Na što treba obratiti pozornost prilikom fotografiranja slastica?

Minimalizirajte, reducirajte. U ovom slučaju „manje je više“.

Ukoliko nemate idealne uvjete, svedite na bazično. Iskoristite ono što imate. Čokoladni kuglof s prelivenom slanom karamelom nije slučajno jedna od najčešće fotografiranih slastica. Tekuće je fotogenično, kontrast je već tu, ne treba vam puno vremena za pripremu, a uvijek je ukusno.

Ukratko, trik je uvijek u svjetlu. Montirajte se u blizini prozora, ne brinite oko sjena, poigrajte se kontrastima, ostavite malo praznog prostora na samom kraju i voilà.

Fotografije: Maja Danica Pečanić

Kate Bošković
Kate Bošković

Svoju ljubav prema novinarstvu i slastičarstvu spojila je pokretanjem portala Slatkopedija, na kojem svakodnevno piše o svojim omiljenim temama.

No Comments Yet

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Enter Captcha Here : *

Reload Image