Andrea Pisac: „Od prvog recepta sam znala da će svaka slastica imati svoju priču“

Spisateljica i antropologinja Andrea Pisac prije nekoliko je mjeseci izdala kuharicu tradicionalnih hrvatskih slatkih recepata na engleskom jeziku, a nama je otkrila kako je izgledao proces izrade kuharice i koji joj je omiljen tradicionalni desert.

Na našem smo portalu već pisali o kuharici 50 authentic recipes to make at home, namijenjenoj prvenstveno strancima koji žele okuse i mirise hrvatskih slastica prenijeti u svoje domove diljem svijeta. Iza ove kuharice stoji antropologinja i spisateljica Andrea Pisac koja je u kuharicu, osim recepata, uvrstila i priče inspirirane njezinim zapažanjima i sjećanjima, ali i usmenom predajom koju su joj nesebično prenijeli njezini preci i svi ljudi s kojima je pričala na terenu.

Kuharica je dosad naišla na iznimno pozitivne reakcije, a Andrea je nedavno ovo izdanje obogatila i master-classom u kojem polaznici mogu naučiti raditi orahnjaču i makovnjaču. Za naš portal Andrea je otkrila kakve su reakcije stranaca na naše recepte, što misli o zaštiti naših slastica i uključuju li njezini budući planovi slastice ili ne.

Prije više od tri mjeseca u PDF izdanju izdali ste svoju slatku kuharicu nazvanu Croatian Desserts: 50 authentic recipes to make at home. Kako se uopće stvorila ideja o objavljivanju ovakve kuharice?

Spontano. Čini mi se da se najbolje ideje uvijek rađaju tako. Kad se u jednom trenutku spoji ono što volimo raditi s onime što drugi u nama prepoznaju kao vrijedno. Slastičarstvo je uvijek bilo moj hobi, a ljubav prema hrvatskoj tradiciji dio je mog antropološkog poziva. Vidjela sam da su stranci prilično neinformirani što se tiče naših autentičnih slastica, onih koje rade naše bake. I tako je počelo.

Koliko je dugo trajala priprema kuharice i tko je sve bio uključen u samu pripremu? Jeste li sve radili sami ili ste imali nekoga tko vam je pomagao u tom procesu?

Duže nego što sam planirala. A na to čovjek uvijek mora biti spreman. Kuharica je jako zahtjevan projekt koji se sastoji od mnogih koraka. Prikupljanje recepata (to je značilo i odlazak na teren i traženje recepata od lokalnih žena), pečenje kolača (ponekad i po više puta dok se recept ne usavrši), fotografiranje (imali smo u stanu instaliran mali foto studio), a kasnije ispisivanje teksta, recenzija te na kraju dizajn i uobličavanje u digitalni format. Recimo da sam ja bila autorica i chef, moj muž sous chef i fotograf, moj šogor dizajner, moji prijatelji recenzenti, a mnogi članovi obitelji i susjedstva – sretni kušači!

Zašto ste baš odabrali 50 recepata i je li bilo teško donijeti odluku o tomu koji će sve recepti biti u kuharici?

Sakupila sam oko 80-ak recepata koji su prema mojim antropološkim saznanjima tradicionalni za područje cijele Hrvatske. Da, bilo je teško raditi izbor. Što se tiče broja, željela sam okrugli broj tako da je odluka pala na 50. Uvrstila sam sve najpoznatije kolače, ali bilo mi je važno da to budu one slastice koje stranci na bilo kojem kraju svijeta mogu isprobati u svojoj kuhinji. Zato, na primjer, nema salenjaka jer vani je gotovo nemoguće kupiti salo.

Jesu li u kuharici ravnomjerno zastupljeni recepti iz kontinentalne Hrvatske i primorske?

Da, svakako. To je bio jedan od glavnih kriterija. No, to je meni ionako došlo prirodno jer moje je porijeklo djelomično iz Dalmacije a djelomično iz Međimurja. Muževa je obitelj pridonijela svoje slavonske recepte, a prijatelji iz Istre i Kvarnera pomogli su sa svojim savjetima.

Posebnost vaše kuharice jest da uz recepte donosite i priče. Odakle ideja za uvrštavanje priča i odakle ste crpili inspiraciju za njih?

Ja sam po struci antropologinja, a istraživanje i pisanje oduvijek su bile moje dvije ljubavi. Od prvog trenutka i prvog recepta, znala sam da će svaka slastica imati svoju priču. One su inspirirane mojim zapažanjima, sjećanjima, ali isto tako i usmenom predajom koju su mi nesebično prenijeli moji preci ali i svi ljudi s kojima sam pričala na terenu.

Jesu li u kuharici doista zastupljene samo izvorno hrvatske slastice ili ima i onih koje su se s vremenom „udomaćile“ u našim kuhinjama, ali potječu iz drugih zemalja?

Hrvatska ima vrlo specifičan geografski položaj i bogatu povijest. Nemoguće je reći što je samo naše i ničije tuđe, a što smo prisvojili i adaptirali iz drugih kulinarskih kultura. Svakako da sam uvrstila slastice koje su nekada davno došle u Hrvatsku. Mnoge možda ne biste ni prepoznali kao takve. Možda znate da je Doboš torta mađarskog porijekla, ali malo ljudi zna da su fritule došle iz Venecije!

Kakve su zasad reakcije čitatelja na vašu kuharicu? Kupuju li je više stranici ili Hrvati koje je život odveo daleko od domovine?

Reakcije čitatelja su mnogobrojne i predivne. Svaki dan dobivam mailove od ljudi koji su kroz kuharicu oživjeli sjećanja na svoje porijeklo. Pišu mi ljudi koji su mislili da su anti-talent za slastičarstvo i ponosno mi pokazuju fotografije svojih uspjelih kolača. Nisam mislila da će reakcije biti tako bogate i dirljive. Kuharica je i napravljena prvenstveno za strance, tako da je njih oko 90 posto.

Odnedavno ste kuharici dodali i video master-classove u kojima čitateljima u snimljenom materijalu prilično detaljno pokazujete kako trebaju pripremiti određenu slasticu. Jeste li do te ideje samostalno došli ili su vas čitatelji pitali da tako nešto pokrenete?

Koliko god su moje upute u kuharici jako, jako detaljne, shvatila sam da ljudi uče kroz sve svoje osjete. Mnogi su vizualni tipovi, mnogi naprosto vole vidjeti teskturu tijesta ili kreme ‘uživo’, a mnogi uživaju u master-classu jer imaju osjećaj bliskosti i sa mnom kao učiteljicom, ali i sa slasticom.

Trenutno je master-class, ako sam dobro razumjela, dostupan samo za orahnjaču i makovnjaču. Hoćete li u budućnosti dodati i druge slastice kako bi čitatelji što više naučili?

Planovi su mnogostruki. Ali da, svakako idem u smjeru širenja video školice.

Ako se ne varam, radite i kao turistički vodič po Zagrebu – otkrivate li tom prilikom gostima i priče o hrvatskim slasticama i kakve su njihove reakcije na njih?

Ja sam prvenstveno spisateljica i putopisac. Nisam turistički vodič. Ali ono što ljudi mogu pročitati i naučiti na mom blogu otkriva čari hrvatske kulturne i kulinarske baštine. Ako su i čuli za neke hrvatske slastice, stranci se uvijek oduševe pričama koje su srž mog stila promocije. Stranci recimo znaju za kremšnitu, ali ne znaju kako je kremšnita nastala, koje varijacije na temu postoje, jede li se topla ili hladna, gdje i zašto. To su sve začini koje hrvatske slastice čine njima još slađima.

Imate li vi svoju omiljenu tradicionalnu hrvatsku slasticu i ako da, zašto baš tu?

Što sam starija to više volim one najjednostavnije slastice. Domaća štrudla je moj broj jedan kolač. Ali naravno mora biti s domaćim tijestom, a ne kupovnim korama. Ja je svaki put radim sama i razvlačim preko svog ogromnog stola. Volim sve vrste file, a slaba sam na sir i mak, dok je moj muž lud za višnjama.

Kojom biste ocjenom ocijenili našu slatku baštinu i radi li se, po vašem mišljenju, dovoljno na zaštiti i prezentaciji naših tradicionalnih slastica? Što bi možda trebalo promijeniti kako bi stvari postale bolje?

Ideja zaštite kulturne baštine u sebi sadrži jedan paradoks. Za koga se baština zaštićuje? Za onoga tko nije dio nje. Dakle, ako zaštićujemo naše slastice tako da bi stranci, ali i sljedeća pokoljenja mogla za njih znati i u njima uživati, onda nam nedostaje ključan moment, a to je kontekst slastice. Odnosno priča. Kako je nastala, zašto, u kojim prigodama se radila, koja su joj simbolična značenja. Recept je tek mali dio slastice kao kulturološke i kulinarske pojave.

I za kraj, koji su vaši daljnji slatki planovi?

Ostajem u kuhinji, ali za kratko šećer mijenjam solju. Dakle – slane poslastice.

Fotografije: Andrea Pisac

Kate Bošković
Kate Bošković

Svoju ljubav prema novinarstvu i slastičarstvu spojila je pokretanjem portala Slatkopedija, na kojem svakodnevno piše o svojim omiljenim temama.

No Comments Yet

Leave a Reply

Your email address will not be published.