O njezinim kulinarskim i blogerskim počecima, vođenju radionica u Centru za kulturu prehrane te savjetima za uspješno stiliziranje i fotografiranje hrane razgovarali smo s Andreom Cukrov s bloga Cukar.
Andrea Cukrov već je gotovo cijelo desetljeće na hrvatskoj blogerskoj sceni. Njezin blog, tada nazvan Voće i povrće, pojavio se u vrijeme kada bloganje u Hrvatskoj uopće nije bilo popularno te kad je bilo tek nekoliko blogova koji su pisali o hrani.
Njezin blog uspješno se održao u svim izazovnim vremenima i danas pod imenom Cukar privlači sve više čitatelja. Osim u vođenju bloga, Andrea se dokazala i u vođenju radionica u Centru za kulturu prehrane. U razgovoru za naš portal otkrila nam je koji blog prati od samih početaka te koliko njena kći sudjeluje u izradi slastica.
U opisu Vašeg bloga opisali ste izradu Vaših prvih keksića iz koje se može vidjeti da ste sasvim slučajno „zalutali“ u kuhinju, ali da ste u njoj rado ostali. Kad ste se počeli ozbiljnije baviti kuhanjem i pripremom kolača i osim tih keksića, koje su bile Vaše prve slastice?
Ne bih rekla da sam slučajno zalutala u kuhinju, u nju sam ušla iz potrebe, a ostala u njoj iz ljubavi. Recimo da je to najjednostavniji opis mojih kulinarskih početaka. Kao što piše na blogu prvi kolači su bili keksi, ali tu se nisam zaustavila i odmah sam se bacila na isprobavanje svih vrsta kolača. Kriterij mi tada nije bila jednostavnost pripreme već izazov tako da sam se često hvatala u koštac s kolačima za koje objektivno nisam imala dovoljno znanja i vještina. Bilo je tu i torti, krema kuhanih na pari, oblatni, kremšnita…
Sjećate li se koje ste najveće početničke greške radili prilikom priprema prvih slastica?
Ja sam štreberica tako da sam u početku svakom novom receptu pristupala studiozno. Svaki bi recept detaljno proučila, savjetovala se s više izvora i uspoređivala više različitih recepta. Upravo zbog toga nisam imala velikih kuhinjskih katastrofa, ali male greške su svakako znale dogoditi. Ponekad bi umiješala maslac u još toplu kremu i tako je uništila, ponekad mi se kreme ne bi stisnule jer ih nisam dovoljno dugo kuhala, ali u pravilu nikad ništa nije bilo potpuno nejestivo.
Vaš blog nosi ime Cukar što bi mnoge moglo navesti na pomisao da se radi o isključivo slatkom blogu, no to ipak nije tako. Kako je došlo do promjene imena iz Voće i povrće u Cukar?
Promjena imena bloga dugo se kuhala u meni. Od samog početka nisam bila zadovoljna imenom jer sam ga nadjenula bez razmišljanja i na brzinu. Ipak, ostavljala sam takvog jer mi se činilo da je postalo prepoznatljivo i da me ljudi vezuju uz njega. Lani u srpnju mi se dogodio veliki tehnički problem s blogom i postojala je opasnost da sve izgubim. Tada sam registrirala novu domenu i novi blog. Za mene je to bio zbilja veliki korak, a ime je izvedenica iz mog prezimena (Cukrov). Blog nije primarno posvećen slasticama već hrani općenito. Slatkoj, slanoj, sirovoj, kuhanoj, svoj dobro hrani.
Dugo ste već na blogerskoj sceni (devet godina, ako se ne varam) – predstavlja li Vam vođenje bloga još uvijek jednaku radost i izazov ili je možda ipak došlo do zasićenja?
Zbilja jesam dugo na blogerskoj sceni, više od devet godina, ali blog mi je i dalje radost, stvarno je, jer da nije prestala bi to raditi. Povremeno dođe do zasićenja, ali onda si uzmem vremena, napravim pauzu. Moj recept je da blog ne shvaćam kao obavezu i opterećenje, s blogom ne postoji ‘moranje’, pišem ga kad imam vremena i volje. To je moj recept za borbu sa zasićenjem. Svakako je bloganje i izazov, zapravo rekla bih da postaje sve izazovnije jer kriteriji su sve viši, treba ići u korak i s novim tehnologijama i društvenim mrežama. Puno je tu posla kojeg nije bilo kada sam tek počinjala.
Vaš blog je rastao i razvijao se usporedno s hrvatskom blogerskom scenom. Možete li usporediti situaciju s hrvatskim gastro blogovima onda kad ste Vi tek krenuli i sada? Ima li neki blog koji pratite od samog početka svog blogerskog života?
Situacija je toliko drugačija da je čak i teško usporediva. Naime, kada sam počinjala pisati blog sam pojam ‘blog’ je bio pomalo opskuran, a (gastroblogerska) zajednica nije uopće postojala. Malo pomalo, skupilo nas se desetak, povezale smo se, počele smo se družiti, povezale smo se i s blogericama iz Srbije. Bilo je to vrijeme vrlo ležernog i neopterećenog bloganja. Sada je blogova puno, toliko da mi je nemoguće sve pratiti. Dobili smo i određenu pozornost medija, agencija i brendova, što je donijelo i neke prilike za zaradu. Uglavnom više se ne može govoriti o maloj, prijateljskoj zajednici. Ipak moram reći da i sada među blogerima postoje ljudi koje smatram prijateljima, a koji su k tome i iznimno talentirani blogeri. Blog koji pratim kontinuirano od svojih početaka je svakako Da mi je nešto slatko. Ana-Marija (Ana-Marija Bujić, op.a.), autorica bloga, nije samo dugogodišnja blogerska kolegica ona je i moja prijateljica. Upravo to prijateljstvo jedna je od najvrjednijih stvari koje mi je bloganje donijelo.
Ističete da su Vam prilikom pripreme recepta za blog vrlo važni i fotografija i sama stilizacija hrane. Imate li možda neke male trikove za uspješnu stilizaciju hrane – kako da i slastice naših čitatelja izgledaju neodoljivo poput Vaših?
Fotografija je iznimno važna, blog je vizualni mediji i fotografije su ono što će prvo privući čitatelja. Teško je ukratko dati par savjeta za uspješno fotografiranje hrane, to je proces koji treba savladati i puno učiti.
Ipak, ima nekoliko stvari o kojima treba uvijek voditi računa, prvo morate imati kolač (jelo) koje lijepo izgleda. Od neurednog, rastopljenog kolača nitko ne može napraviti privlačnu fotografiju. Kad imate model koji je lijep onda još ‘samo’ morate naći dobro svjetlo. Odaberite mjesto pored prozora, mjesto gdje imate dovoljno dnevnog svjetla i tu fotografirajte. Upoznajte i opremu koju imate, koristite stativ i igrajte se postavkama na fotoaparatu.
Što se stiliziranja fotografije tiče ono, dakako, ovisi o našem osobnom stilu i ukusu. Ipak pokušajte fotografijom ispričati priču, razmislite malo o tome što želite prenijeti i od tud gradite svoj set.
Osim vođenja bloga, vodite i radionice u Centru za kulturu prehrane. Kako je došlo do te suradnje i kakve su reakcije polaznika na Vaše slatke radionice?
Radionice sam zapravo počela voditi sasvim slučajno, ovaj koncept Male škole slastičarstva je postavila moja blogerska kolegica Anja kuha (Anja Bajt, op.a.). Zbog nekih okolnosti ona ih nije mogla voditi pa sam uskočila ja. Rekla bih da smo Centar i ja dobro kliknuli pa sam tamo već treću godinu. Program smo i proširili pa sada imamo dva slastičarska tečaja, jedan vodim ja, a jedan Anja. Tu je i škola kuhanja, te radionice francuske i talijanske kuhinje koje također vodim.
Reakcije polaznika su zbilja vrlo pozitivne i čini mi se da se na svakoj radionici dobro zabavljamo i učimo. U prilog tome govori i činjenica da nam se veliki broj polaznika vraća iz godine u godinu.
Po zanimanju ste arheologinje, a ne kuharica ili slastičarka. Jeste li ipak stekli i neko formalno obrazovanje u području kulinarstva i slastičarstva ili ste znanje samostalno stekli?
Znanje koje imam sam stekla samostalno i još uvijek učim. Ja vam vjerujem u sustav cjeloživotnog obrazovanja jer nikad ne možemo znati sve i reći „to je to“.
Pročitala sam da Vi u djetinjstvu i pubertetu baš i niste pokazivali interes za kulinarstvom i slastičarstvom i da niste pripremali hranu s mamom i bakama. Pokazuje li Vaša kći interes za pomaganje u kuhinji – pomaže li Vam u pripremi slastica i ima li ona svoj nadraži kolač ili tortu?
Kao dijete sam vrlo rijetko ulazila u kuhinju, neke stvari sam obožavala – npr. raditi njoke s bakom, ali sam generalno izbjegavala kuhanje. Počela sam kuhati kad se za tim pojavila potreba i kad sam shvatila da se i putem kuhanja mogu kreativno izraziti.
Moja kći je još uvijek mala za neke ozbiljne aktivnosti u kuhinji, ali mi obavezno „pomaže“ u izradi božićnih keksa. Najdraže joj je raditi gingerbread čovječuljke.
S druge strane ona je i strašno izbirljiva kad je hrana u pitanju pa ne mogu reći da ima neku omiljenu slasticu, to je jako promjenjivo. Recimo da palačinke uvijek prolaze kod nje (smijeh).
Što biste savjetovali nekomu tko je poput Vas na početku Vaše kulinarske priče – potpuni amater bez iskustva u kuhinji – kako da se kuhinja i on sprijatelje i kako da postane dobar u izradi slastica?
Pa prvo nek’ se opusti, nije kuhanje nuklearna fizika (smijeh). Uz pažljivo čitanje recepta i poštovanje pravila vrlo brzo će savladati osnovne tehnike. Bitno je imati volje i strpljenja te čitati o hrani, gastronomiji i tehnikama kuhanja. Srećom danas to nije nikakav problem uz internet na kojem možemo pronaći odgovor na gotovo svako pitanje. Naravno, govorim o amaterskom kuhanju, za one koji imaju veće ambicije ipak bi uvijek preporučila formalno obrazovanje i stažiranje u dobrim restoranima i slastičarnicama.
Fotografije: Ivona Biljuš i Cukar
[print_link]
